SUD EU osudio Hrvatsku zbog neevidentiranja za migrantskog vala

Hrvatska je odgovorna za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu osoba koje su masovno prešle njezinu granicu tijekom migracijske krize 2015.-2016., odlučio je Sud Europske unije u Luksemburgu. Naime, za te osobe se treba smatrati da su nezakonito prešle vanjsku granicu Hrvatske u smislu Uredbe Dublin III

U presudi koju je objavio Sud EU, a čiji sažetak donosimo u nastavku teksta, Republika Hrvatska je ‘zaradila’ oštru kritiku zbog evidentiranja pri ulasku izbjeglica tijekom velike migrantske krize, piše N1.

Odluka je to koju oni, kako smo već pisali, kojima je jednom Europa otvorila vrata i primila ih, a onda preko noći promijenila politiku i pravno gledajući – proglasila njihov ulazak ilegalnim, željno čekaju.

Naime, Sud Europske unije u Luksemburgu donio je mišljenje jesu li Austrija i Slovenija mogle u takvoj izvanrednoj situaciji koja je bila očigledan dogovor europskih zemalja – aktivirati Dublinski mehanizam – i vratiti ljude u Hrvatsku kao prvu zemlju ulaska?

Odnosno, Sud je odlučivao jesu li vraćanja Austrije i Slovenije ljudi u Hrvatsku po tom mehanizmu zakonita ili ne, a posredno ono što je zanimljivo jest odlučivanje jesu li ti ulasci nezakoniti ili zakoniti.

Sud EU smatra da je Hrvatska odgovorna za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu osoba koje su masovno prešle njezinu granicu tijekom migracijske krize 2015.-2016. Naime, za te osobe se treba smatrati da su nezakonito prešle vanjsku granicu Hrvatske u smislu Uredbe Dublin III

U nastavku teksta donosimo sažetak presude Suda EU:

“Jedan sirijski državljanin i članovi dviju afganistanskih obitelji, iako nisu imali odgovarajuću vizu, prešli su 2016. granicu između Hrvatske i Srbije. Hrvatska tijela organizirala su prijevoz tih osoba do hrvatsko-slovenske granice radi toga da im se pomogne da dođu do drugih država članica kako bi ondje podnijeli zahtjev za međunarodnu zaštitu. Sirijski državljanin potom je podnio takav zahtjev u Sloveniji, a članovi afganistanskih obitelji isto su učinili u Austriji.
Međutim, i Slovenija i Austrija smatrale su da je, s obzirom na to da su ti podnositelji zahtjeva bili nezakonito ušli u Hrvatsku, prema Uredbi Dublin III1 , na tijelima te države članice da razmotre zahtjeve za međunarodnu zaštitu tih osoba. Dotične osobe sudski osporavaju odluke slovenskih odnosno austrijskih tijela ističući da se njihov ulazak u Hrvatsku ne može smatrati nezakonitim i da je, u skladu s Uredbom Dublin III, na slovenskim i austrijskim tijelima da razmotre njihove zahtjeve.

U tim okolnostima, Vrhovno sodišče Republike Slovenije (Vrhovni sud Slovenije) i Verwaltungsgerichtshof Wien (Visoki upravni sud u Beču, Austrija) pitaju Sud treba li ulazak dotičnih osoba smatrati zakonitim u smislu Uredbe Dublin III. Pored toga, austrijski sud također želi saznati je li postupanje hrvatskih tijela izjednačeno s izdavanjem vize te države članice. U svojim današnjim presudama Sud ponajprije utvrđuje da je, u smislu Uredbe Dublin III, viza „dozvola ili odluka države članice koja je potrebna za tranzit ili ulazak” na državno područje te države članice ili više njih.

Slijedom toga, s jedne strane, pojam vize upućuje na akt koji je formalno donijela nacionalna administracija, a ne na puko toleriranje i, s druge strane, viza se ne smije miješati s prihvatom na područje države članice jer se viza zahtijeva upravo kako bi on bio dopušten. U tim uvjetima, Sud navodi da se prihvat državljana trećih zemalja na područje države članice ne može kvalificirati kao viza, čak i ako se taj prihvat objašnjava izvanrednim okolnostima obilježenima masovnim priljevom raseljenih osoba u Europsku uniju.

Pored toga, Sud smatra da se prelazak granice uz nepoštovanje pretpostavki nametnutih primjenjivim propisima u predmetnoj državi članici nužno mora smatrati „nezakonitim”, u smislu Uredbe Dublin III. 1 Uredba (EU) br. 604/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. o utvrđivanju kriterija i mehanizama za određivanje države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu koji je u jednoj od država članica podnio državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva (SL 2013., L 180, str. 31.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 15., str. 108. i ispravak u SL 2017., L 49, str. 50.) www.curia.europa.eu

Kad je riječ o mogućnosti koju imaju države članice na temelju Zakonika o schengenskim granicama2 da državljanima trećih zemalja, koji ne ispunjavaju pretpostavke ulaska, iz humanitarnih razloga dopuste da dođu na njihovo državno područje, Sud podsjeća da je takvo dopuštenje valjano samo za područje države članice o kojoj je riječ, a ne i za područja drugih država članica.

Usto, smatrati da ulazak državljanina treće zemlje koji je država članica dopustila iz humanitarnih razloga – odstupajući od pretpostavki ulaska koje se u načelu nameću takvom državljaninu – ne bi činio nezakoniti prelazak granice te države članice podrazumijevalo bi da navedena država članica nije odgovorna za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu koji je podnijela ta osoba u drugoj državi članici.

Takav zaključak bio bi međutim nespojiv s općom strukturom i ciljevima Uredbe Dublin III, koja državi članici od koje potječe ulazak ili boravak takve osobe na području Unije dodjeljuje odgovornost za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu koji je ta osoba podnijela. Prema tome, ne može biti oslobođena od takve odgovornosti država članica koja je odlučila dopustiti, pozivajući se na humanitarne razloge, ulazak državljanina treće zemlje na njezino državno područje koji nema vizu niti je oslobođen vizne obveze.

U tim okolnostima, Sud je odlučio da pojam „nezakoniti prelazak granice” također obuhvaća situaciju u kojoj je država članica prihvatila državljane trećih zemalja na svoje državno područje pozivajući se na humanitarne razloge i odstupajući od pretpostavki ulaska koje se u načelu nameću državljanima trećih zemalja. Osim toga, upućujući na mehanizme uspostavljene Uredbom Dublin III, na Direktivu 2001/553 i članak 78. stavak 3. UFEU-a, Sud utvrđuje da nije odlučujuća okolnost da se prelazak granice dogodio prilikom dolaska iznimno velikog broja državljana trećih zemalja koji su željeli dobiti međunarodnu zaštitu.

Sud također ističe da se prihvat tih državljana trećih zemalja može olakšati tako da druge države članice, jednostrano ili zajedno u duhu solidarnosti, iskoriste „klauzulu suverenosti” koja im omogućuje da razmotre zahtjeve za međunarodnu zaštitu koji su im podneseni, čak i ako na temelju kriterija utvrđenih Uredbom Dublin III nisu odgovorne za to razmatranje.

Naposljetku, podsjeća da se transfer tražitelja međunarodne zaštite prema odgovornoj državi članici ne može provesti ako, zbog dolaska iznimno velikog broja državljana trećih zemalja koji žele dobiti međunarodnu zaštitu, postoji stvarna opasnost da dotična osoba trpi nečovječno ili ponižavajuće postupanje u slučaju provođenja tog transfera”.

Facebook Komentari