Turizam i proste ceste: Kako Austrijanci monetiziraju Fucking, a mi ne Fuku, Grudnjake, Čistu Malu, Golu, Nježić…..

Piše: Prof. dr. sc. Kristijan Krkač

Sela i gradovi čudnih imena poznati su diljem svijeta, poput primjerice sela Boring u SAD-u, Hell u Norveškoj, Shittertona u Engleskoj ili Condoma u Francuskoj.

Ipak, možda najpoznatije mjesto čudnog imena nalazi se par sati vožnje od Zagreba.

Prometni znak u Austriji uz kojeg se putnici namjernici najčešće fotografiraju i koji se najviše krade je onaj s imenom jednog malog sela koje je postalo popularno izvan granica Austrije nakon 2. svjetskog rata kad su ga zamijetili saveznički vojnici smješteni u blizini Salzburga.

Stanovnici tog sela imena Fucking (njemački se izgovara „Fuking“, a engleski „Faking“), tj. „Fuckingers“, čija je populacija 104 stanovnika, tad su postali svjesni i zabrinuti nad činjenicom što ime njihovog sela znači izgovoreno engleski (selo Fucking ne treba miješati sa selima Oberfucking i Unterfucking koja također postoje u Austriji).

Britanski vojnici bili su posebno opčinjeni imenom tog sela. Zbog toga se razvio i turizam i povećao se broj gostiju, čak s posebnim turističkim obilascima autobusom. Amerikanci su većinom dolazili vidjeti mjesta gdje je sniman film „Moje pjesme, moji snovi“, Japanci su željeli vidjeti Hitlerovo rodno mjesto, dok je Britance zanimao samo Fucking. Augustina Lindlbauer, gazdarica jednog od lokalnih Gasthausa, rado se prisjeća kako je jednoj britanskoj turistkinji trebala višestruko pojašnjavati „that there were no Fucking postcards.“.

Redovite krađe prometnog znaka s imenom sela, koje su u slijedile s porastom popularnosti, uzrokovale su probleme jer izrada i postavljanje novog znaka vrijedi oko 300 eura. 2004. godine navodno su održali i referendum o promjeni imena sela, ali većina je bila protiv. Nadležni gradonačelnik Siegfried Höppl tom je prilikom navodno izjavio: „Svi znaju što Fucking znači na engleskom, ali za nas Fucking je Fucking i ostat će Fucking.“ (inače, selo je staro više od 800 godina). Nasuprot promjeni imena znakovi su zamijenjeni posebnima otpornima na krađu.

Za razliku od Austrije, Hrvatska u kojoj su Beč, Rim i Švica sela i zaselci; u kojoj svi znaju za selo Sveti Petar u šumi, ali malo njih za selo Sveti Juraj u Trnju, nikad nije uspjela proslaviti svoja sela s imenima poput: Čista Mala, Čista Velika, Dojutrovice, Donja Batina (x2), Donja Šumetlica, Donja Vrućica, Donji Turni, Fuka, Grudnjaci, Gaćice, Gaćište, Gola, Nježić, Podgaće, Pofuki, Potpićan, Rit, Srednje Mokrice, Suha Mlaka, Šag, Vesela, ili otočiće poput Babine Guzice.

Promovirati ta hrvatska sela i zaselke, po mogućnosti i englesko-hrvatskim dvojezičnim natpisima, pa ako treba, a za razliku od uglavnom dosadnih vinskih cesta, recimo „prostim cestama“, svakako bi bio značajan poticaj razvoju seoskog uglavnom kontinentalnog turizma koji značajno zaostaje sa priobalnim, no malo je vjerojatno kako će se tako nešto ikad potaknuti.

Zamislimo samo da u svakom od navedenih sela zbog čudnog imena godišnje zastane 100 turista i potroši 100 HRK na suvenir i posjetu lokalnoj birtiji ako kao takva uopće postoji. To bi svakako bilo podosta više od vjerojatnih 0 turista koji sad zastanu u tim selima i okrutnom nužnošću potroše jedva 0 HRK.

Facebook Komentari