Kako je politički očišćen Hrvatski državni arhiv: Fale i dokumenti komunističke tajne službe o Memorandumu SANU

Državna vlast početkom 90-ih predala je Crkvi originalne Stepinčeve dnevnike te Udbine dokumente o kardinalu. Crkva je 2000. vratila Arhivu samo dio tog materijala, a 17 stranica bilježaka Stepinčevih razgovora s Titom nikad mu nije ni dala, piše Globus.

U Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu u zadnje se vrijeme, nažalost, s najvećim interesom i radoznalošću čitaju osobni dosjei građana (što je omogućeno Mostovim Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o arhivskom gradivu i arhivima, koji je stupio na snagu 4. svibnja 2017.). Kažem “nažalost”, jer se ti materijali, sasvim sigurno, ne iščitavaju iz znanstvenih (historiografskih) nego iz nekih sasvim drugih motiva i pobuda.

Vidi se to i po samome profilu (vanjski izgled, način ponašanja i izražavanja itd.) osoba koje s takvom, već na prvi pogled neznanstvenom motivacijom dolaze istraživati (ili “istraživati”) u HDA.

Pomoćnik ravnatelja HDA Jozo Ivanović, koji je neko vrijeme, 2012./2013., bio i v. d. ravnatelja te ustanove i koji nije nimalo oduševljen tom novom praksom i običajima u najvećoj i povijesnim dokumentima najbogatijoj arhivskoj ustanovi u Hrvatskoj, rekao mi je da je od svibnja 2017. (tj. od stupanja na snagu Mostova Zakona) do 11. srpnja 2017. zatraženo i iskorišteno čak 680 predmeta iz fonda Službe državne sigurnosti (nekadašnje Udbe).

– Mahom su to dosjei – istaknuo je Ivanović. – To je oko tri puta više nego u istom razdoblju lani!

Lovci na dosjee

Znakovito je da “lovci na dosjee” u HDA puno više cijene tu vrstu povijesne “literature” od redovitih, vrlo stručno sastavljenih i egzaktnih dnevnih Informacija koje je Služba državne sigurnosti (u ono vrijeme, tj. prije 1990.) sastavljala o pojedinim bitnim događajima ili pojedincima koje je pratila. Iako su upravo te Informacije neprocjenjivo vrijedan i kredibilan povijesni izvor i materijal (nekoliko njih sam iskoristio u svojoj knjizi “Rim, a ne Beograd”), dok u osobnim dosjeima, koji su se radili zbog utvrđivanja neprijateljskih aktivnosti neke osobe, ima određena količina neprovjerenoga, izmišljenoga i napakiranoga.

Drugim riječima: ono što su vrijedni i pouzdani povijesni izvori, poput Informacija SDS-a, to gotovo nitko ne traži, a naručuje se mahom “trash”-produkcija nekadašnjega SDS-a.

S druge pak strane, dok je u HDA, zahvaljujući Mostovu Zakonu, maksimalno liberalizirano korištenje arhivskoga gradiva (pohranjenog u toj ustanovi), jedno malo ozbiljnije i temeljitije istraživanje, koje sam ovih dana poduzeo zajedno sa svojim suradnicima, otkriva da ondje mnogo toga, zapravo, nedostaje.

U slučaju povijesnih arhiva u Hrvatskoj imamo, zapravo, dva krupna problema.

Prvi je problem bio režim korištenja arhivskog gradiva neposredno nakon 1990., tj. u vrijeme vladavine Hrvatske demokratske zajednice.

Nestali dokumenti

Neki visoki dužnosnici HDZ-a ulazili su, mimo ili protiv postojećih zakonskih odredaba, u pojedine vrlo povjerljive arhive – tada još ne u HDA, nego u SZUP MUP-a RH – i, bez ikakve kontrole i nadzora, “češljali” po njima. Čitali su svoje ili osobne policijske dosjee nekih drugih osoba (ponajprije onih s kojima su bili u vezi). Neki su od tih dosjea uništeni ili “osakaćeni”. Ili jednostavno više ne postoje (barem ne u HDA). Drugim riječima – odneseni su iz MUP-a.

Zbog učestalosti dolazaka tih osoba i njihovih sve većih zahtjeva obaviješten je predsjednik Tuđman, na kojega su se oni bili pozivali, a on je odmah naredio da se tim i drugim osobama onemogući ulazak u arhiv SZUP-a.đ

Jedan od visokih dužnosnika HDZ-a osobito je bio zainteresiran za osobne dosjee pojedinih biskupa i svećenika. Među ostalima, proučavao je i dosje kardinala Franje Šepera.

U arhivskom fondu u Hrvatskom državnom arhivu HR-HDA-1561 SDS-a RSUP-a SRH najveći dio čine dosjei građana, odnosno dosjei osoba koje je nadzirala Služba državne sigurnosti, dio ih je na papiru, a dio je snimljen na mikrofilmu. Ukupno se radi o 68.800 osoba – čiji se dosjei nalaze u 1326 arhivskih kutija. Oko 2000 osobnih dosjea građana Služba je, nakon 1990., zadržala za sebe, i to iz profesionalno-operativnih razloga. Riječ je o dosjeima ljudi bliskih Službi, političara iz najužega državnog vrha, pojedinih osoba iz javnog i kulturnog života itd.

Drugi problem neposredno proizlazi iz prvoga: u HDA danas nema nekih (mnogih) vrlo dragocjenih materijala, iako postoje prilično opipljivi tragovi da bi se oni u HDA mogli ili morali nalaziti. Nema, primjerice, onoga što upravo mene najviše zanima (a što je vezano za istraživanja kojima sam se bavio u zadnjih nekoliko godina).

Nedostaju, naime, dokumenti vezani za Memorandum SANU. Poznato je da je Služba državne sigurnosti RSUP-a SRH prva otkrila postojanje tog dokumenta (i to tako što je ozvučila vikendicu Jovana Raškovića u Primoštenu), ali dokumenti koje je SDS tom prigodom otkrio – u kasno ljeto 1987. – u HDA jednostavno ne postoje.

Rašković pod zaštitom?

Angažirao sam tim od nekoliko stručnjaka za povijesne dokumente i zamolio ih da oni u HDA pokušaju naći ono što ja nisam uspio – međutim ni oni zasad nisu imali puno sreće (ali još nisu odustali od potrage, tako da su mogući i neki preokreti).

U dosjeu Jovana Raškovića imamo jednu krupnu nelogičnost: Raškovića je hrvatska Služba državne sigurnosti uvela u obradu 1977., a u njegovu dosjeu imamo podatke tek iz razdoblja 1988.-1990. Netko je, dakle, maknuo iz Raškovićeva dosjea upravo ono što je najvažnije i najzanimljivije (i po njega i srpske nacionaliste koji su stvarali Memorandum SANU najkompromitantnije), a među ostalim nedostaje i dokumentacija iz 1987., kad je u Raškovićevoj vikendici – na temelju jednog razgovora vođenog u njoj – otkriven rad na Memorandumu SANU (kao, barem ugrubo ili skicozno, i sam sadržaj tog dokumenta).

Hrvatska Služba državne sigurnosti nakon toga senzacionalnog otkrića – vjerojatno u rujnu 1987. – odaslala je vrlo povjerljiv izvještaj ili informaciju saveznoj Službi državne sigurnosti, u Beograd, međutim ni o tom krucijalnom dokumentu danas u HDA nema ni traga.

Postavlja se pitanje: kome je u Hrvatskoj moglo biti od prioritetne važnosti da se prikrije djelovanje Jovana Raškovića na liniji srpskog nacionalizma, odnosno kome je bilo stalo da sakrije ili uništi historijat nastanka Memoranduma SANU?

Postoji jedna, ali samo teoretska, mogućnost: da je, u vrijeme pregovora sa Srbima, tijekom Domovinskog rata devedesetih, te dokumente uklonio sam predsjednik RH Franjo Tuđman i dao ih pobunjenim Srbima u zamjenu za neke druge dokumente, ili, možda, neke osobe (ili bilo što drugo čime se u ono vrijeme moglo “trgovati”). Poznato je da smo neko vrijeme imali i Arkana u našem, hrvatskom zarobljeništvu – pa smo ga, relativno brzo, razmijenili za nešto drugo ili nekoga drugoga (odnosno neke druge).

Zamolio sam i samoga pomoćnika ravnatelja HDA Jozu Ivanovića da onaj dio dosjea Jovana Raškovića koji nedostaje (u papirnome obliku) pokuša naći u nekim drugim, možebitnim, prostorima ili na nekim drugim razinama/katalozima u HDA u kojima ga moji suradnici možda nisu tražili – npr. među mikrofilmovima – no do zaključenja ovoga teksta nisam dobio nikakvu ohrabrujuću vijest.

Na moje pitanje zašto nedostaju ključni dijelovi osobnog dosjea Jovana Raškovića, kao i dokumenti vezani za nastanak Memoranduma SANU, pomoćnik ravnatelja HDA Jozo Ivanović odgovorio mi je:

– Tome se, zapravo, ne treba čuditi. To je uobičajena stvar. Ima više čimbenika koji mogu biti u igri. Prvo, moglo je biti namjerno izvlačenje dokumenata. Drugim riječima, netko je mogao štititi Raškovića. Drugo, moguće je da se radi o izdvajanju dokumenta radi formiranja neke nove dokumentacijske jedinice. A treće, može u pitanju biti i tzv. greška, tj. da je netko te dokumente, koji nedostaju, jednostavno otuđio i odnio kući. Ta vrsta nebrige je, nažalost, raširena pojava.

Ivanović mi je o tome još rekao:

– Ovdje ne vidim motiv zašto bi netko prikrivao te dokumente vezane za Raškovića i Memorandum SANU. Treba pitati tadašnjeg vlasnika dokumentacije (iz razdoblja 1977.-1988.), tj. onoga tko je tada bio zadužen za te materijale. I treba vidjeti gdje se tada nalazila ta dokumentacija. Postoje indicije da je 1988. napravljen neki rez. To svakako zaslužuje malo policijsko istraživanje… Iako treba reći da SOA nama u idućih godinu dana treba dostaviti još neke dokumente. Teoretski, ovo s Raškovićem moglo bi biti u SOA-i, a možda i u nekim privatnim arhivima. Dio dokumentacije, nažalost, protivno odredbama zakona završio je u privatnim rukama…

Jedan od insajdera rekao mi je da je povijesnu građu o Raškoviću i Memorandumu SANU dr. Franjo Tuđman mogao zadržati za sebe, jer je bio povjesničar i bavio se, uz ostalo, i pisanjem povijesnih knjiga.

Druga velika stvar koja nedostaje i što je meni, kao autoru knjige “Rim, a ne Beograd”, posebno udarilo u oči – to su zapisnici zasjedanja Biskupske konferencije Jugoslavije (BKJ) od 1963. nadalje. Znam metodu i način na koji je Služba državne sigurnosti došla do tih vrlo dragocjenih transkripata (pomoćni biskup splitski Ivo Gugić i mikrofon s odašiljačem u njegovoj torbi), ali tih materijala danas u HDA, nažalost, nema.

Međutim, ako ništa drugo – u ovom slučaju barem znamo gdje se oni u ovome trenutku nalaze. Nalaze se u Arhivu Zagrebačke nadbiskupije na Kaptolu. No, tamo su nedostupni istraživačima.

Moji su suradnici otkrili trag koji jasno govori o tome kako su ti dokumenti “isparili” iz mjesta na kojem su se prvotno nalazili (MUP RH) i završili u Nadbiskupskom duhovnom stolu.

Godine 1992. (dakle ubrzo nakon što je HDZ došao na vlast) MUP RH predao je Kaptolu, tj. kardinalu Franji Kuhariću, sve materijale iz Službe državne sigurnosti RSUP-a SRH koji se odnose na djelovanje Katoličke Crkve u Hrvatskoj (u razdoblju 1945.-1990.). I ti su materijali tada odneseni u Nadbiskupski duhovni stol, na Kaptolu 31.

Godine 2000. – tj. osam godina poslije – Crkva daje HDA od MUP-a RH predane dokumente – ali ne vraća sve. Ono glavno (zacijelo najvažnije, najzanimljivije) ostalo je na Kaptolu. I tko zna kada će to neovisni, a možda čak i crkveni istraživači moći istraživati.

Pritom imamo dodatnu nelogičnost, ili naprosto propust: o primopredaji tih materijala od MUP-a RH Crkvi 1992. nemamo u HDA na raspolaganju nikakav zapisnik – iako je u Službi on, sasvim sigurno, morao biti napravljen, a vjerojatno je i mikrofilmovan.

Imamo, međutim, u HDA popis dokumenata koje je 2000. Crkva dala HDA. Drugim riječima, dosad nije bilo interesa – ni na kojoj strani – da se usporedi zapisnik koji je 1992. sastavio SZUP MUP-a RH sa zapisnikom što ga je 2000. sastavila Crkva, kad je dokumente o kojima je riječ (ali ne sve) dala HDA.

Blaženikovi dnevnici

Da između te dvije kategorije, ili ta dva popisa, postoji vrlo visok stupanj diskrepancije, jasno se vidi iz osobnog dosjea Alojzija Stepinca, gdje je, na mnogim mjestima, vrlo precizno naznačen naziv dokumenta o kojem je riječ, ali i napomena – “NEDOSTAJE”.

Primjerice, među inim dokumentima nedostaje – tko zna zašto – Stepinčev liječnički nalaz od 3. studenoga 1945.

Meritorni ljudi u HDA tvrde mi da je ta “transakcija” s Katoličkom Crkvom – vezana za neke vrlo povjerljive dokumente SDS-a RSUP-a SRH, koje je Nadbiskupski duhovni stol trajno zadržao u svom posjedu – napravljena protivno Zakonu o arhivskom gradivu i arhivima (riječ je o Zakonu koji je bio na snazi od 1978. do 1997.)

Na moje konkretno pitanje koji je članak Zakona u tom slučaju bio povrijeđen odgovoreno mi je da je pitanju čl. 13, koji govori o neotuđivosti javnog arhivskog gradiva, kao i o tome gdje se koje gradivo čuva.

Vrlo je plauzibilna pretpostavka da MUP RH 1992. nije dao rečene dokumente Nadbiskupskom duhovnom stolu bez znanja i dopuštenja predsjednika Tuđmana. A što se samoga Tuđmana tiče, on je – po interpretaciji mojih stručnih suradnika – dao (u ovome slučaju vratio) kardinalu Kuhariću, negdje 1990. na 1991., dvije vrlo važne stvari vezane za kardinala Stepinca.

Jedna su originalni Stepinčevi dnevnici (koji su se dotad nalazili u arhivu SDS-a), a druga – Stepinčev kalež kojim se Stepinac koristio kao nadbiskup. “Tuđman je to” – tvrde moji suradnici – “vratio Crkvi kao good will”.

Prema informacijama koje sam dobio iz HDA, originalni Dnevnici zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca (5 knjiga), u koji su kronološki evidentirani događaji i ulagani dopisi, novinski isječci, fotografije i sl. iz života Nadbiskupije u razdoblju 1934.-1945., vlasništvo su Zagrebačke nadbiskupije. Zaštitno su snimljeni na mikrofilm, a čuvaju se u Postulaturi bl. Alojzija Stepinca (Kaptol 18).

Navedeni su Dnevnici u bivšoj državi bili oduzeti Zagrebačkoj nadbiskupiji i uloženi u tzv. osobni dosje nadbiskupa Alojzija Stepinca, koji je formirala Uprava državne bezbjednosti (UDBA/Služba državne sigurnosti) RSUP-a SRH. U taj je dosje, među ostalima, bio uložen i originalni spis Vrhovnog suda NRH sudskog postupka koji se vodio protiv nadbiskupa Stepinca, kao i razni dokumenti o nadbiskupu Stepincu i Katoličkoj Crkvi, najvećim dijelom iz razdoblja do suđenja 1946., a manjim dijelom iz razdoblja policijskog nadzora nakon puštanja nadbiskupa Stepinca iz zatvora pa do njegove smrti.

Stepinčeva bilješka o Titu

Međutim, to ipak ne znači da su Stepinčevi Dnevnici u HDA danas nedostupni za čitanje. U HDA postoji tzv. neovjereni prijepis Dnevnika, o čemu sam u HDA dobio ovu informaciju:

“God. 2015. Sigurnosno obavještajna agencija (SOA) predala je HDA preostalo gradivo nastalo (…) do 30. svibnja 1990. U toj posljednjoj akviziciji, u seriji ‘Šifra 0 Unutarnja problematika’, pod brojem 001/32, predan je dokument ‘Dnevnik dr. Alojzija Stepinca, neovjeren prijepis (Predmet br. 33’. Nakon preuzimanja, taj je neovjereni prijepis dnevnika uložen u Dosje A. Stepinca i sada se nalazi pod oznakom 001-0-50/33. Sadržaj čitavog dosjea je digitaliziran te se može koristiti u čitaonici HDA.”

Ovdje se, međutim, postavlja pitanje: kako je uopće mogao nastati prijepis Stepinčevih Dnevnika kad u njima – tj. u originalnoj verziji – ima i značajan broj ulaganih dopisa, novinskih isječaka, fotografija itd.?

Važno je ovdje reći da u Hrvatskom državnom arhivu nema, niti je u njemu ikad bila, ni Stepinčeve originalne bilješke napravljene tijekom njegova susreta i razgovora s Josipom Brozom Titom na Tuškancu 4. lipnja 1945. Stepinac je tu bilješku napravio vlastoručno, na 17 stranica. Upravo je na temelju tog zapisa napisao svoj vrlo bitan izvještaj Vatikanu (tj. papi Piju XII.).

Ta je Bilješka i danas pohranjena u Stepinčevu arhivu na Kaptolu – i Crkva je nikome ne želi pokazati. Vrlo je malo ljudi (biskupa, tj. nadbiskupa) koji su je vidjeli: Šeper, Kuharić, možda (vjerojatno) Bozanić…

Iz te se Bilješke – i samo iz nje – egzaktno može vidjeti do koje je mjere Tito “presirao” Stepinca, ili mu barem sugerirao, da Katoličku Crkvu u Hrvatskoj odvoji ili distancira od Vatikana.

Tuđmanova naredba

Koji još bitni dokumenti danas nedostaju u Hrvatskome državnom arhivu?

Primjerice, u HDA danas nema dosjea povjesničarâ Zlatka Matijevića i Antuna Abramovića – a piše da su bili pod obradom. Također nema dosjea studentskog vođe iz 1971. Gorana Dodiga. Nema ni dosjea Mije Pišonića, nekadašnjeg tajnika Zagrebačke nadbiskupije – i to najprije Stepinčeva, a onda i Šeperova tajnika – kojega je zavrbovala Udba, i koji je pomagao Udbi u Operativno-tehničkoj akciji “Zagorje” (1961.-1964.), cilj koje je bio tajno ozvučenje Nadbiskupskoga duhovnog stola na Kaptolu 31.

Nema, također, ni dosjea Marija Živkovića, oca Željke Markić. Nema čak ni dosjea (koji je vodila Ozna, uključujući i razgovore s dužnosnicima Ozne) hrvatske humanitarke austrijske nacionalnosti Diane Budisavljević. Postoji o njoj samo materijal kako je, u Drugom svjetskom ratu, spašavala srpsku djecu.

A nema, po mojim informacijama, ni videosnimke napravljene na godišnjoj skupštini (kongresu) velikosrpske organizacije “Ravna gora” (čiji je predsjednik bio Momčilo Đujić) 1987. u engleskom gradu Leicesteru.

Što se pak samoga predsjednika RH Franje Tuđmana tiče, on je odmah po osvajanju vlasti, 1990. na 1991., zatražio na uvid svoj osobni dosje (dao mu ga je, tj. morao mu ga je dati, ministar unutarnjih poslova Josip Boljkovac), ali je, isto tako, zatražio – i dobio – i osobne policijske dosjee svoje “konkurencije”, Vlade Gotovca i Marka Veselice.

“Francek je svoj dosje vratio”, rekao mi je jedan od insajdera, “ali ne znamo u kojem obimu. Međutim, Franjo je, odmah 1990./1991., zatražio i tzv. rezimee – za sve svoje najbliže suradnike, u državno-političkom vrhu RH! On je to rekao Boljkovcu, i Boljkovac je to onda promptno organizirao, u hrvatskome SDS-u. Ti su rezimei stizali, jedan po jedan. u Tuđmanov predsjednički Ured…”

A kada je predsjednik Tuđman umro, 1999., formirana je Komisija na čijem je čelu bio predstojnik Tuđmanova Ureda dr. Ivica Kostović. Ta je Komisija izdvojila što je to privatno u Tuđmanovu arhivu, i što treba otići obitelji Tuđman (gospođi Ankici i Tuđmanovu sinu Miroslavu). Među tim stvarima bio je i određen broj transkripata.

Arhiv SKH

Svakako je dobro i pohvalno to što da su danas u cijelosti dostupni za čitanje, proučavanje i istraživanje svi materijali nekadašnjega Saveza komunista Hrvatske (a koje je sljednik SKH, SDP, jedno vrijeme na određen način “blokirao”). Dostupni su iz dva razloga. Prvi je Mostov Zakon iz svibnja o. g. A drugi je odluka novog vodstva SDP-a, na čelu s Davorom Bernardićem, da se arhivi SKH maksimalno otvore (tj. da se “izuzmu od traženja suglasnosti SDP-a”, kako se to stručnim vokabularom kaže).

Osobno sam sa SDP-om imao različitih iskustava.

Kad sam 2012. na 2013. zatražio uvid u arhivsko gradivo iz fonda CK SKH (Komitet za općenarodnu obranu i društvenu samozaštitu, razdoblje 1983.-1985.), glavni tajnik SDP-a Igor Dragovan je u dopisu HDA, datiranom 5. siječnja 2013., odgovorio da to neću moći dobiti – jer je to gradivo, uza sve ostalo, “i dodatno zaštićeno određenim ograničenjima”.

Pomoćnik ravnatelja HDA Jozo Ivanović ovih mi je dana objasnio da takvo Dragovanovo tumačenje nije bilo zakonski utemeljeno jer su informacije koje su me zanimale (vezane za Nacionalni euharistijski kongres u Mariji Bistrici u rujnu 1984.) bile, u osnovi, policijskog karaktera, tj. za njih nikako nije mogao biti nadležan SDP kao politička stranka.

S druge strane, predsjednik SDP-a i premijer Zoran Milanović mi je svojim vlastitim potpisom, u vrlo opsežnom dopisu Vlade RH od 21. ožujka 2013., omogućio uvid u materijale hrvatske Vjerske komisije kojima u tom trenutku još nije bio istekao opći rok nedostupnosti od 30 godina (riječ je bila o dokumentima iz 1983. i 1984., također vezanim za NEK u Mariji Bistrici 1984.).

Sada se, međutim, situacija stubokom promijenila. Dana 28. travnja 2017. SDP je uputio službeni dopis Hrvatskom državnom arhivu, u kojem se točno kaže: “Sukladno točki VIII Zapisnika o predaji, dajemo izričitu suglasnost za sve buduće zahtjeve koji se odnose na pristupe građi iz navedene Točke…” Drugim riječima, Bernardićev SDP je HDA poručio da od sada ni za kakvu građu vezanu za SKH Arhiv više ne treba tražiti suglasnost SDP-a.

Novi zakon

Istovremeno – upravo ovih dana – Ministarstvo kulture RH priprema novi Zakon o arhivima i arhivskom gradivu, koji će, za relativno kratko vrijeme, zamijeniti ovaj postojeći, Mostov.

Kao što mi je to priopćeno u Ministarstvu kulture, u vezi s novim zakonom već je provedeno e-savjetovanje, a sada je nacrt novog zakona upućen svim ministarstvima i zainteresiranim nadležnim tijelima te se čeka njihovo mišljenje. Očekuje se da to bude gotovo do kraja srpnja, a potom će se zakon uputiti na Vladu RH.

– Vjerujemo da ćemo do kraja godine imati novi, cjeloviti Zakon o arhivskom gradivu i arhivima – poručili su mi iz Ministarstva kulture.

Na temelju dopisa upućenog iz Ministarstva kulture 13. srpnja o. g., kao i objašnjenja pomoćnika ravnatelja HDA Joze Ivanovića, zaključio sam da će se novi zakon od sadašnjega, Mostova, bitno razlikovati u dvije glavne točke.

Prvo, pružit će – citiram – “nešto višu razinu zaštite osobnih podataka takozvanih ‘običnih’ ljudi i žrtava totalitarnog sustava, primjerice podataka o maloljetnim osobama, prijavu prebivališta, podataka o posvojenju, sudskih sporova i istraga u kaznenim, građanskim i drugim predmetima i slično” – iako, u načelu, osobni policijski dosjei građana i dalje ostaju otvoreni (ali uz razne ograde i uvjetovanosti).

A drugo, briše se opći rok nedostupnosti od 30 godina, koji zadnjim (Mostovim) izmjenama Zakona nije diran.

– To, konkretno, znači – protumačio mi je Ivanović – da će istraživači moći tražiti i vidjeti i novu dokumentaciju, pa i onu, teoretski gledano, iz 2000-ih, zaključuje Globus.

Facebook Komentari