Analiza: Trijumf s Donaldom Trumpom i Tri mora? Da, ali Hrvatska ne smije biti ničiji sluga

Piše: Prof. dr. Zdravko Tomac, iz nove knjige “Tuđmanovo i Stepinčevo hrvatstvo (hrvatstvo hrvatskih političara)”

Zadnjih mjeseci još jedanput se potvrđuje važnost osporavanog puta hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović u Sjedinjene Američke Države nakon Trumpove pobjede na izborima a prije konstituiranja njegove administracije i prije njegovog preuzimanja vlasti.

Kolinda Grabar Kitarović i nakon tog osnovanog puta koristila je svaku priliku da Sjedinjenim Američkim Državama i njihovim čelnicima objasni što se događa u Bosni i Hercegovini, na Balkanu i jugoistočnoj Europi i srednjoj Europi te da ukaže na važnost udruživanja 12 država europske unije u uspravnicu Jadran- Baltik- Crno more.

To su bivše komunističke države, osim Austrije, koje su na neki način granične države s Rusijom i imaju veliku geopolitičku važnost. Bivša administracija Baraka Obame podržala je ideju Kolinde Grabar Kitarović i Obamin potpredsjednik, Joe Biden, došao je u Zagreb potvrditi i svojom nazočnošću podržati udruživanje.

To udruživanje članice Europske unije srednje i jugoistočne Europe nije samo važno zbog toga što su one granične države prema Rusiji i što trebaju biti bitan čimbenik koji će se suprotstaviti Putinovoj odnosno ruskoj agresivnoj politici.

To udruživanje ima veliko značenje zbog energije, prometa a posebno zbog planova da se cijela ta zona oslobodi monopola ruskog plina i da se nađu dodatna rješenja.

Polemike o budućnosti Europe

Ovo udruživanje je vezano i za polemike o budućnosti Europske unije. To su države koje se opiru pretvaranju Europske unije u naddržavu koja guši nacionalni suverenitet i nacionalne države. U tim državama na vlasti su političke snage koje vide Europsku uniju kao zajednicu suverenih država i koje se opire diktatu Njemačke i Francuske i tzv. stare Europe koje žele nametnuti svoj svjetonazor, liberalno- ateistički.

To su kršćanske države, katoličke i pravoslavne, u kojima vjera igra bitnu ulogu u nacionalnom identitetu. Dakle, udruživanje država triju mora Jadran- Baltik- Crno more veliki je projekt od dalekosežnog značenja ne samo za budućnost Europske unije nego i svjetske politike. Za Hrvatsku to udruživanje ima i dodatnu važnost jer Hrvatska se opire planovima prije svega Angele Merkel, odnosno Njemačke i Francuske, da ju se zbog njihovih gospodarskih interesa vrati na Balkan.

Nema nikakve dvojbe da posebno Angela Merkel vidi u Aleksandru Vučiću, novom predsjedniku Srbije, budućeg vođu balkanskih država i budućeg “Tita” te da vrši pritisak na Hrvatsku da mora, kako Srbija ne bi postala saveznik Rusije, na neki način se vratiti na Balkan i da je glavni zadatak Hrvatske da balkanske zemlje uvede u Europsku uniju.

U novoj geopolitičkoj situaciji nema nikakve dvojbe da je svjetska politika podijeljena u traženju strategija. Nova američka politika se koleba hoće li joj Rusija biti saveznik i prijatelj ili najžešći neprijatelj.

Nova Trumpova politika traži od država Europske unije i članica NATO-a da i financijski preuzmu odgovornost za obranu tako da se ne zna kako će se i dalje razvijati NATO. Nakon izlaska Velike Britanije iz Europske unije otvorene su mnoge dvojbe o tome kako dalje razvijati Europsku uniju.

Tko će Hrvatskoj biti strateški partner

U tim silnim previranjima i dvojbama i hrvatska politika se mora odlučiti tko će nam biti strateški partner i saveznik.

Europska unija stala je na slovensku stranu i traži od Hrvatske da se provede odluka Arbitražnog suda iako je dokazano da je ta Arbitraža korumpirana i kompromitirana.

Dogodio se presedan da je naš dosadašnji najvažniji saveznik Njemačka otvoreno stala na slovensku stranu a da je predsjednik Trump, čija je supruga Slovenka, stao na stranu Hrvatske.

Čini se da se Kolinda Grabar Kitarović kao predsjednica države čvrsto odlučila za američku politiku i da smatra da je projekt “tri mora” najvažniji projekt u daljnjem razvijanju suverenosti hrvatske države i odvajanju od Balkana, kamo nas mnogi stalno guraju.

Hrvatski narod u cjelini, a posebno u Bosni i Hercegovini, nalazi se u očajnom položaju i prijeti mu da nestane ne samo kao ravnopravan narod nego u punom smislu riječi da bude pretvoren u beznačajnu nacionalnu manjinu.

Kolinda Grabar Kitarović već dugo vremena vodi tvrdu borbu protiv njemačke politike koja želi Bosnu i Hercegovinu organizirati na građanskim načelima kao građansku državu a ne kao složenu nacionalnu državu.

Vrše se stalni pritisci da se Hrvatima oduzme pravo da budu Hrvati te da izgube sva prava koje im je garantirao Daytonski sporazum i Daytonski ustav.

BiH kao Jugoslavija

Ustvari želi se Bosna i Hercegovina organizirati kao nekadašnja Jugoslavija a Hrvati i Srbi pretvoriti u Bosance, što će biti jako teško, i što će izazvati velike sukobe a nisu isključeni ni oružani. Kolinda Grabar Kitarović za razliku od drugih hrvatskih političara ne kaukulira. Ona je na proslavi Dana državnosti Hrvatske vrlo precizno i jasno rekla da Hrvatska inzistira na promjeni Izbornog zakona kako bi se uskladio s Ustavom po kojem nije dozvoljeno da bilo koji narod umjesto Hrvata utječe na izbor predstavnika u Dom naroda i na izbor člana predsjedništva Bosne i Hercegovine iz redova hrvatskog naroda.

Zbog toga je bila žestoko napadnuta i sotonizirana a bošnjački zastupnici u bosanskohercegovačkom Parlamentu su čak donijeli skandaloznu odluku da se zabranjuje i sam razgovor o promjeni Izbornog zakona.

Živimo paradoks da je nekada najvažniji saveznik hrvatskog naroda i hrvatske države politikom Angele Merkel postao najžešći i najopasniji protivnik koji negira nacionalnu ravnopravnost hrvatskog naroda. U tom kontekstu treba i shvatiti zašto je Njemačka stala na slovensku stranu jer i podržavanjem Slovenaca da otmu hrvatskoj dio teritorijalnog mora želi slomiti otpor hrvatskog naroda.

Sada postaje jasno zašto Njemačka, Francuska odnosno Stara Europa vidi veliku opasnost u udruživanju zemalja tri mora i zašto to udruživanje pokušavaju prikazati kao razbijanje Europske unije. Nije istina da je to razbijanje Europske unije, to je borba za jedinstvo Europe.

I zato je važna podrška predsjednika Trumpa i zato je važna uloga Kolinde Grabar Kitarović koja je pozvala Trumpa i objasnila mu o čemu se tu radi i dobila njegovu podršku. Politika dvije brzine na sastanku u Varšavi Europske unije koju žele nametnuti Njemačka i Francuska ustvari je politika podjele na važne države Europske unije i one manje važne. To je podjela u kojoj bi Zapadna Europa tzv. Stara Europa o svemu odlučivala a nove zemlje bivše komunističke bile bi zemlje drugog reda koje bi morale slušati i provoditi politiku na koju ne mogu utjecati.

Zbog svega toga, došlo je do silnih napada na hrvatsku predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović te pokušaja da se napravi razdor u vrhu hrvatske politike, da se optuži Kolindu Grabar Kitarović kako je za razliku od Vlade i Plenkovića stala uz Trumpa i Sjedinjene Američke Države a ne uz Europsku uniju i Njemačku. Potrebno je i korisno objasniti argumentima istinsku poziciju Kolinde Grabar Kitarović.

Kolinda Grabar Kitarović provodi Tuđmanovu politiku

Usporedit ću je s prvim hrvatskim predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom i njegovom rečenicom “Sve za Hrvatsku Hrvatsku nizašto.” Želim pokazati argumentima da Kolinda Grabar Kitarović slijedi Tuđmanovu politiku te da se i ona, kao i Tuđman, spremna javno sramotiti u obrani hrvatskih interesa i da se ne koleba braniti hrvatske nacionalne interese i po cijenu da zbog toga bude sotonizirana, što se i događa.

Političar koji hrvatsku domovinu “ljubi do bola” tu ljubav između ostalog mora pokazati spremnošću da se ponizi, da se javno sramoti i ponižava ako na taj način može bitno obraniti hrvatske nacionalne interese. To je radio i prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman.

Navest ću jedan primjer. Osam dana nakon raketiranja Banskih dvora kada je Tuđman samo slučajno ostao živ, kada nije uspio atentat naručen od Miloševića a u izvedbi JNA, Franjo Tuđman je prihvatio poziv Mihaila Gorbačova da dođe u Moskvu da se tamo sastane sa Slobodanom Miloševićem. Dakle, Franjo Tuđman se ponizio do krajnjih mogućnosti jer je prihvatio da se sretne i razgovara sa svojim potencijalnim ubojicom.

Tuđmanovo prihvaćanje poziva izazvalo je strašan revolt kod Hrvata i strašne napade na Franju Tuđmana, optužili su ga da je izdajnik, da nema ponosa, da je kukavica i govorili su o njemu sve najgore što se može govoriti. S obzirom da je predsjednik Tuđman mene odredio da ga pratim na putu u Moskvu na sastanke s Gorbačovom i Miloševićem na pripremi tih sastanaka na putu i za vrijeme povratka imao sam prilike satima u četiri oka razgovarati s Franjom Tuđmanom.

Uvjerio me da je u pravu, rekao mi je i stalno je ponavljao “nema tog poniženja kojeg nisam u stanju prihvatiti ako to može pomoći hrvatskom narodu”. Zatim je dodao “mislim da zato moram ići na razgovore iako sam svjestan da će me bahati Milošević vrijeđati i ponižavati.”

I ja sam bio u sličnoj situaciji. Moja obitelj, a posebno moj sin srednjoškolac, postavili su mi ultimatum: “ne smiješ ići na sastanak s neprijateljem i ubojicom Miloševićem. Podnesi ostavku na mjesto potpredsjednika Vlade ako te tjeraju da ideš na taj sastanak”. Nakon dugog razgovora i polemike uspio sam nekako ublažiti ultimatum moje obitelji i mog sina Ivana. Ivan mi je rekao: “ako već moraš ići i ako misliš da nešto možeš pomoći Hrvatskoj onda moraš ne samo Miloševiću nego i javnosti pokazati da s njim razgovaraš kao neprijateljem i zločincem.”

Zato, rekao mi je sin, ne smiješ se s njim rukovati jer rukovanje je pristanak da čovjeka ubojicu i neprijatelja tretiraš kao prijatelja. Ja sam održao svoje obećanje, nisam se rukovao a kada je Milošević na večeri s Gorbačovom počeo vrijeđati i ponižavati Franju Tuđmana prekinuo sam večeru i uputio oštre zamjerke i predsjedniku Gorbačovu rekavši nedopustivo je da Vi mirno gledate kako Milošević ponižava i vrijeđa predsjednika Tuđmana. Mi smo se odazvali Vašem pozivu jer nismo željeli propustiti minimalne mogućnosti da se završi ubijanje i agresija na Hrvatsku.

Dakle, i predsjednik Tuđman i ja tretirali smo Miloševića kao neprijatelja i zločinca i to smo javno pokazali. To je utjecalo na Gorbačova i nakon prekida večere u mučnoj atmosferi on je faktično odustao od pritisaka na nas da opstane Jugoslavija i prihvatio je raspad Jugoslavije i Hrvatsku kao suverenu državu. To je bio veliki trijumf Franje Tuđmana i otvaranje brzog puta prema međunarodnom priznaju Hrvatske. Nakon što su Rusi odustali od Jugoslavije i svi drugi su bili spremni priznati Tuđmanovu Hrvatsku kao samostalnu državu.

Ponižavanje zbog Hrvatske

Dakle, Franjo Tuđman nije dvojio ni jednog trenutka treba li ići ili ne na sastanak sa svojim potencijalnim ubojicom. Isto tako nije dvojio treba li ići na sjednicu Predsjedništva SFRJ u siječnju 1991. godine kada je pripreman državni udar. Bila je velika vjerojatnost da će ga tamo uhititi i da se neće vratiti ali on je svima, koji smo ga odgovarali da ne ide, rekao: “ja moram ići. Jer ako postoji mala mogućnost da spriječim državni udar, a koji bi sigurno bio izveden, ako ja ne bih došao ja ću riskirati i svoj život i svoju slobodu.” I tu je uspio jer do državnog udara nije došlo. Franjo Tuđman se i ponizio u ljeto 1991. godine kada je stvorio Vladu demokratskog jedinstva, iako je HDZ imao većinu. Ali on je smatrao da možemo uspjeti samo ako ujedini hrvatski narod od udbaša do ustaša.

Zašto Vas podsjećam, dragi čitatelji, na ovakvo ponašanje prvog hrvatskog predsjednika. Zato što želim povući paralelu između prvog hrvatskog predsjednika i prve hrvatske predsjednice.

I Kolinda Grabar Kitarović ,doduše u manje dramatičnim uvjetima, postupa slično kao što je postupao Franjo Tuđman. Kada je hrvatska politika u odnosu na Sjedinjene Američke Države potpuno stala na stranu Hillary Clinton, kada je sotonizirala Trumpa i od njega pravila veliku budalu, nakon što je Trump pobijedio Kolinda Grabar Kitarović je shvatila da je potrebno mnogo toga poduzeti da se poprave hrvatske pogreške.

Zato je otišla između izbora Trumpa i njegovog preuzimanja vlasti u SAD i išla od vrata do vrata, tražila kontakte i razgovore s budućim ljudima iz Trumpove ekipe, kako bi objasnila poziciju Hrvatske i ispravila histeriju koja je vladala u Hrvatskoj, sotoniziranja Trumpa.

Ona je u znatnoj mjeri uspjela doći do nekih ljudi, nije se previše obazirala na kritičare koji su rekli da sramoti instituciju predsjednice, da ne ponižava samu sebe nego instituciju predsjednice. Napadi su bili strašni. Ali ona se nije pokolebala. Odlučila je da će i dalje se “ponižavati, sramotiti” kako bi pozicionirala Hrvatsku kao prijateljsku državu ne samo Sjedinjenih Američkih Država nego i predsjednika Trumpa i njegove administracije.

I opet se, kako su pisali, sramotila i ponižavala, na zasjedanju NATO-a. Pričale su se prave priče o njenim laktovima i ambiciji da se progura u prvi red i dođe do predsjednika Trumpa. Strašno su je napadali što je sačekala predsjednika Trumpa na hodniku i uspjela mu reći neke bitne stvari koje su utjecale na to da on povuče jake poteze. Pozvala ga je na skup država triju mora. Pozvala ga je u Hrvatsku. Uspjela mu je objasniti što se događa u Bosni i Hercegovini te dobiti podršku protiv nemoralnog nametanja Hrvatskoj odluka kompromitirane i korumpirane Arbitraže.

Osobni uspjesi Kolinde Grabar Kitarović

Uspjeh sjednice 12 zemalja i govor predsjednika Trumpa i njegova podrška izgradnji plinskog terminala na Krku veliki su i osobni uspjesi Kolinde Grabar Kitarović. Ona i poljski predsjednik nametnuli su se kao vođe jedne važne institucije koja je za Hrvatsku posebno važna jer Hrvatsku umjesto povratka na Balkan pozicionira u srednju Europu.

Kako je isti dan Andrej Plenković sa svojom Vladom održavao zajedničku sjednicu s Vijećem ministara Bosne i Hercegovine u hrvatskoj politici javili su se vrlo različiti komentari onoga što se događalo u Varšavi i onoga što se događalo u Sarajevu. Čak su se javile špekulacije kako se hrvatski državni vrh nalazi na raskrižju, da li se prikloniti predsjedniku Trumpu i američkoj politici ili se prikloniti Angeli Merkel, Njemačkoj i Europskoj uniji.

I na ulici me ljudi pitaju jesam li ja za američku ili njemačku politiku. Moj odgovor je ja sam za hrvatsku politiku. Dakle, mislim da se Hrvatske ne treba prikloniti ni američkoj ni njemačkoj politici, da ne smije biti ničiji vazal ili sluga. Hrvatska mora voditi hrvatsku politiku i u skladu s našim nacionalnim interesima podržavati američku ili njemačku politiku kada nisu protiv hrvatskih nacionalnih interesa a pogotovo kada su u skladu s našim nacionalnim interesima.

Protiv politike ili-ili

Dakle, protiv sam politike “ili ili”. Mislim da nisu u pravu oni koji podcjenjuju projekt “tri mora” i prijateljstvo Kolinde Grabar Kitarović s predsjednikom Trumpom i njenu vodeću ulogu s poljskim predsjednikom u integriranju srednje i jugoistočne Europe. Također, mislim da nisu u pravu oni koji kritiziraju Andreja Plenkovića zbog njegovih dobrih veza i njegovog utjecaja u Europskoj uniji. Koliko je taj ugled važan pokazao je i na rješavanju blokade granice koji su napravili Slovenci i ugrozili turističku sezonu.

Bez obzira na sve dvojbe nema nikakve sumnje da je Kolinda Grabar Kitarović i osobno postigla veliki uspjeh jer njena je zasluga, prije svega, što je predsjednik Trump došao na sastanak u Wroclaw i što je pored razgovora s predsjednikom Poljske održao i polusatni razgovor s predsjednicom Kolindom Grabar Kitarović.

Opet su ju antihrvatski mediji strašno napali što se na fotografiranju čelnika NATO-a progurala do Trumpa u prvi red i što je s njim razgovarala ne samo tom prilikom nego ga je sačekala i na hodniku i nastavila razgovore i uvjerila ga da dođe na skup u Varšavu i da je strateški interes Sjedinjenih Američkih Država podržati zajedništvo tih 12 zemalja članica Europske unije.

Moramo se naučiti da je dobra politika koja ima više opcija. Hrvatska politika će biti dobra kada uspijemo istovremeno, u skladu s našim nacionalnim interesima, biti strateški partner i Sjedinjenih Američkih Država i Njemačke i Francuske bez obzira na njihove sukobe i razlike u gledanjima na bitna pitanja.

Hrvatska treba uvijek voditi politiku u skladu sa svojim nacionalnim interesima i ne smije postati sluga bilo koje politike.

Facebook Komentari