Jad i plač u opožarenim mjestima kod Splita: Tužni, ispred kuće, s visine gledaju “ognjenu zemlju”

Posljedice požara kraj Splita i u njegovim istočnim četvrtima godinama se neće zaboraviti. Gorčina i tuga u danima nakon požara osjećaju se u zraku, a krivci – ima ih previše, kažu mještani Kučina i Mravinaca.

Dok je Slobodna Dalmacija izvještavala s požarišta, posebno se izdvojila priča tete Bose, koja je zajedno s kćerkom i sinom izgubila jedini dom. Izgorena kamena kuća u centru Mravinaca sama priča priču.

– Zajedno smo branili maslinike i domove, pokušali smo i tu kuću obranit, ali nije išlo. Žao nam je što je ostala bez doma. Već sam sutra prijavio štetu, župnik im je ponudio stan u kojem su živjele časne sestre, a i jedan susjed im je ponudio smještaj. Ako odšteta ne bude dostatna za obnovu kuće, skupit ćemo se mi mještani i pobrinuti se da se ta obitelj što prije vrati u svoj dom – kazao je Ivo Bućan, predsjednik Mjesnog odbora Mravinaca.

Par kuća dalje je i Nevenka Kecman, kojoj su u požaru izgorjela dva automobila i krovište kuće.

– Kćerka je s djetetom pobjegla u Split, a mi smo morali pokušati obraniti kuću. Borili smo se svim snagama i uspjeli smo, ali šteta je velika – priča nam gospođa koja ne može skriti umor, ali kaže – nema predaje.

– Vatrogasci nisu uspjeli stići na vrijeme, nisu imali dovoljno opreme, nema dovoljno hidranata, a i da ima, onda nema vode. Ako pričamo o šumi, to se ne može nazvati šumom, već džunglom borova. Idealni uvjeti da se dogodi upravo ovakva nesreća od koje se Kučine i Mravinca dugo neće oporaviti – kazala nam je Natalija Roguljić, stanovnica Kučina, koja veli da je sretna što je čistila napuštenu susjedovu parcelu, jer je upravo ta ideja spasila njezinu kuću od sigurne propasti. Njezinu obiteljskom prijatelju pomogli su vatrogasci, ali i mještani.

– Hvala svima koji su mi pomogli čistit i pilat stabla, zbog toga sam uspija spasit kuću prema kojoj je vatra pristizala s dvi strane – kazao je Slobodnoj Ante Čuljak, pokazujući na izgorenu zemlju koja se nalazi metar od njegove kuće.

– Nakon požara 2001. godine posadili su nove borove, ali se njihov rast nije kontrolira. Neki su bili toliko visoki da su zaklanjali sunce, a trava ispod njih nije mogla rast, između njih se nije moglo prolazit, otelo se kontroli i eto, ovo je rezultat – kaže Ante pokazujući na prah i pepeo oko njegove kuće.

U nesreći velikih razmjera koja je iza sebe ostavila psihičku i materijalnu štetu, ljudi su konačno bili udruženi. Nije bilo važno spašava li se kuća susjeda s kojim se sporiš oko komada zemlje ili kuća rođenog brata, sve se zaboravilo, bili su kao jedno, bili su ljudi. No, da smo uvijek takvi jedni prema drugima, brojile bi se puno manje posljedice požara.

– Evo, isprid mene je napuštena kuća, a oko nje je drača, šikara, stare grede, dušu dalo za gorit, a ne možeš ništa jer niko ne zna vlasnika. Al’ ne priti meni samo napuštena kuća i drača koja oko nje gori, nama je dolazila vatra i s druge strane. Ne znaš odakle da braniš kuću, a nemaš vode da išta napraviš – suznih očiju nam priča Filip Marković, koji je uspio spasiti kuću, a jedina materijalna šteta su stolice koje su se na balkonu zapalile, njih je uspio ugasiti s tri boce vode koje su se hladile u frižideru. Suze teku i bratu, Damiru Markoviću, vlasniku OPG-a kojem je izgorjelo 300 stabala maslina, 30 tisuća sadnica nikad ubranog smilja i 50 stabala smokava.

– Moja obitelj od toga živi, šta sad, šta da radim? – gleda nas, no ne traži odgovor, zna da ga nema. Tužni, ispred kuće, s visine gledaju “ognjenu zemlju”, ali nemaju više riječi, istrošile su se.

I Goranu Popoviću, serviseru automobila, vatra je uzrokovala ogromnu štetu.

– Ovo je grand cherokee i njegove izgorene aluminijske felge – kaže vlasnik autoservisa, pokazujući na olupinu koja nalikuje na izgorenu “ladu”, a felge izgledaju kao zgužvana aluminijska folija.

Pet izgorenih vozila i tri nagorena, a niti jedno njegovo. Ne znamo koga više žaliti, njega ili vlasnike vozila, koji osim popravka nisu očekivali da će ih dočekati izgorene olupine.

– Borio sam se svim silama i ovo je šta se dalo spasit, a nakon šta se ugasija požar ovde, otiša sam do pet ujutro branit svoju kuću u Podstrani – nemirno, hodajući u krug, priča nam Popović.

U centru Kučina Slobodnu je dočekao Ivo Roguljić, mladi predsjednik Mjesnog odbora, koji pokušava brojiti posljedice od štete na obiteljskom gospodarstva, ali pomaže i mještanima, kako bi se sabrali, popunili potrebne obrasce i popisali štetu.

– Na Mosoru u slobodnoj ispaši imamo krave. Baš taj dan su ih trebali veterinari cijepiti. Kada smo vidjeli da dolazi vatra i da nemamo vremena, morali smo pustiti stoku da se sama spasi. Torovi u kojima je stalo tih 50-ak krava potpuno su izgorili, većinu smo krava pronašli, ali nedostaju još dvije i nekoliko telaca – pojašnjava Roguljić, koji je napomenuo kako ljudi trebali prestati tražiti dežurnog krivca, već bi trebalo nešto naučiti iz toga i u dogovoru s Hrvatskim šumama proširiti protupožarne puteve.

A borovina, tek su protiv nje nemoćni, a upravo je ona jedan od najvećih problema. Sada, kažu, treba sve raskrčiti, posaditi masline i pokušati ispočetka.

Facebook Komentari