Život s Vlastom: Više nitko ne može reći da takvi ne postoje, hrabri i časni ljudi su svuda oko nas

Piše: Vlasta Janton

Toliko smo puta imali prilike čuti gdje god se okrenuli, kako se danas ne možeš na nikog osloniti, imati povjerenja u nekog, očekivati da će ti pomoći, biti tu kada je najteže. Koliko god to slušali, život nas itekako demantira. I to na najljepši mogući način. Slogom, zajedništvom, željom za pomaganjem ugroženim i potrebitima, hrabrošću i poštenjem.

Ono što se dogodilo ovih dana najbolji je primjer, svi su udružili svoje snage, bez nepotrebnih pitanja treba li kome pomoći, već su sami vidjeli koliko je njihova nazočnost neophodna, koliko njihovi kolege i prijatelji ne mogu opstati sami. I tu nastupa ta, ljudska solidarnost, želja za davanjem sebe u najgorem mogućem trenutku, po životom opasnom.

Ujedinila se cijela Hrvatska, ljudi su ostavljali svoje poslove, razne obaveze, obitelji, navijači ostavljali svoje tribine i to sve iz razloga kako bi priskočili pomoći nekome koga niti ne poznaju, obranili njegov životni prostor, jer…može se vrlo lako dogoditi da netko treba priskočiti i nama, možda ćemo i mi morati voditi takve životne bitke. Ako smo mislili kako nepomirljivi Torcida i Bad blue boysi nikada neće biti složni, grdno smo se prevarili, stajali su rame uz rame s istim ciljem, s istim žarom u srcu.

Ne mogu se oteti dojmu i reći koliko oko nas još postoji hrabrih, poštenih i časnih ljudi. Ljudi koji ne pitaju može li se pomoći, nego kada krećemo? Posrame te svojom dobrotom, požrtvovnošću, ne žale se na umor, glad, iscrpljenost…već se samo daju, i daju. I onda ti više ne padne na pamet reći kako takvi ljude ne postoje, kako si sam na svijetu, kako više nema dobrih, srčanih ljudi, ljudi koji stavljaju svoj život u opasnost da bi spasili tvoj, moj, naš.

Vatrogasci, policija, vojska, i ljudi raznih drugih profesija, ljudi iz raznih dijelova Lijepe Naše hrlili su u Dalmaciju, po noći, u jedan, dva sata da spase život, da spase grad, okolna mjesta. I spasili su, nadljudskim naporima. Dali sve od sebe, a sve ih je vodila jedna želja – sloga u dobru i u zlu. Pružena ruka vrijedi više od bilo kakvog materijalnog bogatstva. Biti čovjek je najveće dostignuće koje možemo pojmiti. Tome bi trebali svi težiti, i ugledati se na ove hrabre ljude koji su zaboravili živjeti ovih nekoliko dana. Zaboravili svoj život da bi spasili i usrećili tuđi.

Gledaš ta izmučena lica, iscrpljena tijela, tijela koja padaju od umora nakon nekoliko dana borbe s vatrenom stihijom, i ne možeš a da na osjećaš sram i pomisliš kako ti je uopće palo na pamet reći kako danas nema časnih i hrabrih ljudi. Građani, volonteri, toliko njih je dalo na raspolaganje sve što su imali kako bi pomogli čovjeku u nevolji, probdjeli noći da bi bili uz nekog kada mu je najteže, borili se protiv surove prirode, borili se protiv zla. I pobijedili ga.

Znam da svim tim ljudima koji su nesebično odvojili svoje vrijeme, riskirali svoje živote, cijela Hrvatska želi reći, a i rekla im je, vi ste naši heroji, hvala vam do neba, u našim očima nikada nećete biti mali. Sve dok vas krasi čast, nesebičnost, poštenje i hrabrost, vi ste za nas veliki ljudi. Ljudi s velikim srcem. I sretni smo što živite tu kraj nas, sretni smo što vas još uvijek ima.

Facebook Komentari