Žalosno dotrajala infrastruktura SAD-a: Izgleda da se mora dogoditi neka katastrofa

Doseljenicima u Ameriku u 19. stoljeću je ta zemlja izgledala kao tehničko čudo. Problem je što je mnogo toga u žalosnom stanju jer praktički nije obnovljeno otkad je sagrađeno. A pitanje je i odakle novac…

Ako se i u gradovima Europe sve one koji nisu otišli na ljetovanje često “nagrađuje” zvukom pneumatskih bušilica i prometnim kaosom, sve to nije ništa u usporedbi što čeka građane New Yorka i njegove okolice. Od ovog ponedjeljka je počelo “pakleno ljeto” jer je počela obnova ključnog željezničkog čvorišta čitavog grada i regije: kolodvora Pennsylvania Station. Teško se može i zamisliti koliko ljudi prođe tom stanicom: to je 600 tisuća ljudi koji žure na posao ili kući – svakog dana! Usporedbe radi, to je više putnika nego što ih prođe kroz zračne luke New Yorka, JFK, La Gardia i Newark – uzeto sve zajedno, piše DW.

Upravo na tom kolodvoru će na više kolosijeka biti prekinut svaki promet tijekom čitavog ljeta jer su već toliko dotrajali da se obnova više ne može odlagati. Svima je jasno da će to dovesti do lančane reakcije i New York dovesti na rub prometnog kolapsa, upozorio je i guverner savezne države New York. Ali popravci su i više nego nužni, obzirom da je samo ovog proljeća čak dva vlaka tamo ispalo iz tračnica. A već i zbog toga je Cuomo morao proglasiti izvanredno stanje u javnom prometu.

Muzejski primjerci u svakodnevnoj upotrebi

U devetnaestom stoljeću su doseljenici u SAD u zemljama odakle su došli možda tek vidjeli tramvaje sa konjskom zapregom, ali u njihovoj novoj domovini su se mogli čuditi gradskoj željeznici koja se proteže po čitavom New Yorku. Ali veliki dio metroa New Yorka je doista već star 120 godina i popravljalo se samo ono što se slomilo. I ulice su prepune rupa, tunele također često nisu ni dotakli nakon što su otvoreni, nije mnogo bolje niti s mostovima, da ne govorimo o kanalizaciji…

Ingo Walter, umirovljeni profesor za financije sveučilišta New York nas uvjerava da je nešto bolje s mrežom elektroopskrbe i plinovodima, sustavom naftovoda, lukama i teretnom željezničkom prometu – zato jer je to u rukama privatnih investitora, kao i sustavi telekomunikacije. Sve je to možda točno, ali radi se tek o detaljima: investitore kojima je dobit na prvom mjestu zanima tek da sve koliko-toliko funkcionira – i ništa više od toga. Mnogi Europljani mogu biti šokirani kada vide na koji način su tamo ponegdje postavljeni električni vodovi koji naravno kao takvi lako i pucaju.

Američka udruga građevinskih inženjera svake četiri godine dodjeljuje ocjene za temeljne infrastrukturne mreže, dakle za ceste, vodovode i elektrodistribuciju. New York se 2017. provukao sa jadnim “dovoljnim”, ali u čitavoj SAD je ocjena čista “jedinica”. 2000 brana mogu svakog trenutka popustiti, 56 tisuća mostova samo čudom još stoje tamo gdje su sagrađeni, svaka peta cesta hitno vapi za novim asfaltom.

Trumpovo obećanje o kiši novca

Sve te rupe na cestama, obilaznice kojima treba ići, gradilišta i otkazani vlakovi svako američko domaćinstvo koštaju 3400 dolara godišnje, kaže direktor udruge Brian Pallasch. Građani koji kasne na posao ili moraju popravljati svoj auto je još manji dio problema: do godine 2025. američka industrija će izgubiti 4 bilijuna dolara zbog problema u tamošnjoj infrastrukturi, upozorava ova udruga.

Problem je – barem toliki iznos bi bio potreban da se prometnice i mreže u SAD dovedu u red. To je bila velika tema i za Donalda Trumpa u predizbornoj kampanji kada je obećavao bilijun (milijun milijuna) dolara koji će biti uložene u infrastrukturu ako zaokruže njegovo ime. Pallasch i to smatra zapravo nedovoljno, ali je “dobar početak”.

Problem je naravno da, nakon što je Trump bio izabran, dugo se nije čulo niti riječ o tom novcu za novu infrastrukturu. Ipak, koncem svibnja je Bijela kuća objavila dokument na šest stranica – što je ipak znatno duže nego poruka na twitteru – o Trumpovim planovima, ali sad oni izgledaju ipak drugačije. Sve u svemu, ova vlada i dalje računa na bilijun dolara, ali država tu želi platiti najviše 200 milijardi. Ostalih 800 milijardi bi trebale platiti savezne države i općine, makar mnoge od njih ne znaju odakle stvoriti taj novac.

Trump rješenje vidi u privatnim investitorima: njima obećava povoljne kredite i olakšice poreza. Ali najveći motiv bi im bio da bi mogli ubirati dodatne naknade, na primjer cestarine na cestama koje su do sada bile besplatne. John Rennie Short, profesor javne uprave na sveučilištu Maryland jasno sažima što ovaj plan znači: na koncu će ceh zapravo plaćati građani i povrh poreza koje plaćaju.

Hoće se graditi samo gdje se isplati

Zato on ovaj Trumpov plan zove “poklonom Wall Streetu”, ali ne vjeruje da će se i tako riješiti osnovni problem. Naravno da će se naći privatnih investitora za projekte u bogatim metropolama gdje se vrlo skoro može očekivati i dobit, ali ulaganja u infrastrukturu znači planiranje na jako duge rokove: “Neko poduzeće tek teško može svoje ulagače uvjeriti u investiciju koja će početi nositi dobit tek za 20, 25 godina”, kaže Short.

Sve to znači da će Trumpovi planovi samo još produbiti neravnopravnost, jer neće biti investitora za projekte baš tamo gdje su investicije hitno potrebne – u provinciji ili gradovima koji su ionako na rubu propasti. Na primjer Flint ili Detroit, gradovi koji zauzimaju 143. i 149. mjesto na ljestvici od 150 “najgorih gradova u SAD” koju objavljuje webstranica Wallethub.

Brian Pallasch iz udruge građevinskih inženjera smatra da to nije baš tako. S jedne strane, mnogi (bogatiji) gradovi ionako neće čekati na Washington, a sa druge je uvjeren i kako ima investitora koje zanima i ako se dobit počne ostvarivati tek za četvrt stoljeća: “Upravo mirovinski fondovi su zainteresirani za dugoročni plan naplate”, podsjeća Pallasch. Tamo se plaća danas a mirovina se očekuje tek za nekoliko desetljeća. A on strahuje da će barem toliko vremena proći prije nego što se osjetno ne poboljša infrastruktura u SAD.

Ali zašto je infrastruktura u SAD uopće toliko zapuštena? Pallasch u prvom redu optužuje Kongres koji se “čitavo desetljeće” nije brinuo o tome. Ingo Walter pak optužuje vječiti spor o financijskoj odgovornosti između pojedinih općina, saveznih država i Washingtona. Ali i Short upozorava da je već postao američki običaj da prvo mora doći do neke katastrofe pa da bi se bilo što učinilo: tako je i u New Yorku prvo trebalo ispasti čak dva vlaka iz tračnica i 34 osoba je moralo biti povrijeđeno da bi se onda počelo sa obnovom, piše DW.

Facebook Komentari