Klobuk: Mjesto koje je dalo potpredsjednicu Vlade RH, potpredsjednika Sabora, mnoge poznate, ali uskoro i blaženika

Večernji list napravio je reportažu iz Klobuka, površinski najveće mjesne zajednice u općini Ljubuški imaju hrvatsku ministricu i potpredsjednicu Vlade, potpredsjednika Sabora RH, načelnika, a uskoro i blaženika.

Klobuk ima svega nešto više od 1000 ljudi, ali poznate i uspješnje diljem svijeta. Među gospodarstvenicima ističu se Dubravko Grgić i Ljubo Artuković te Milenko i Ivan Rašić, svjetski kraljevi piletine….

Klobuk sa svojih desetak zaselaka čini jednu od površinski najvećih mjesnih zajednica u općini Ljubuški. S druge strane, broj stanovnika nije recipročan površini te tako, prema posljednjem popisu stanovništva, na području Klobuka živi nešto više od 10OO stanovnika.

Brkić često u Klobuku

Uglavnom je riječ o žiteljima starije životne dobi. Ono što tu mjesnu zajednicu čini drugačijom od ostalih je broj poznatih osoba koje su tu rođene. Tako Klobučani danas imaju svoju ministricu u Europskoj uniji, svjetske proizvođače mesa koji žive u Argentini, vlasnike velikih koncerna u Hrvatskoj, njihov je i potpredsjednik Sabora Republike Hrvatske, ali i načelnik općine Ljubuški.

Ipak, jedna od najznačajnijih, ujedno i najnepoznatijih osoba Klobučanima, ali i ostalim Ljubušacima, rođena u Klobuku, u zaseoku Šiljevišta, je fra Petar Barbarić (19. svibnja 1874. -15. travnja 1897.) koji bi uskoro trebao biti proglašen blaženim.

Fra Petar je rođen u obitelji s devetero djece. Djetinjstvo je proveo na ispaši s ovcama uz pobožne knjige. U pučku školu pošao je tek s dvanaest godina, kad je blizu rodnog sela otvorena škola. U dvije godine završio je četiri razreda škole odličnim uspjehom.

Roditelji nisu imali novca za njegovo daljnje školovanje pa je u Vitini izučio trgovački zanat. Kao trgovački pomoćnik, primljen je u Sjemenište u Travniku sa željom da postane svećenik.

Razbolio se od tuberkuloze i umro kao učenik osmog razreda isusovačke gimnazije, položivši redovnički zavjet. Njegov grob nalazi se u grobnici sjemenišne crkve sv. Alojzija u Travniku.

Papa Franjo je 18. ožujka 2015. odobrio dekret o priznavanju herojskih kreposti sluge Božjega Petra Barbarića, a u njegovim rodnim Šiljevištima napravljeno je svetište fra Petra Barbarića.

Iz Klobuka je i don Ivan Musić koji je bio jedan od vođa Hercegovačkoga ustanka 1875. Musić je bio župnik u Ravnom, ali i jedan od vojvoda.

Rođen je također u Šiljevištima kao i Petar Barbarić. Prezime Musić u međuvremenu se promijenilo u Musa.

Iz tog klobučkog zaseoka je i Bozo Skoko, profesor odnosa s javnošću i jedan od vodećih hrvatskih komunikacijskih stručnjaka, te načelnik općine Ljubuški Nevenko Barbarić.

Nekoliko kilometara dalje zaselak je Brkići Vlaka. U tom zaseoku nalazi se rodna kuća Milijana Brkića, potpredsjednika Sabora Republike Hrvatske. Zaselak je poprilično opustošio, svega nekoliko kuća nije prazno. Milijan, kažu nam Klobučani, često koristi priliku doći u rodno selo.

– Majka mu je češće tu od njega, međutim, i on dolazi, najčešće ljeti – kažu nam njegovi sumještani.

Njegov dolazak u rodni kraj ne može proći bez posjeta župniku fra Robertu Joliću koji za njega ima samo riječi hvale.

– Svaki put kad je tu dođe, javi se, pozdravi, pomogne što može pomoći – priča nam župnik župe svetog Marka u Klobuku. Rodom je iz Tomislavgrada, u Klobuku je već četiri godine te se navikao na župljane. Na upit poznaje li Mariju Pejčinović-Burić, ministricu vanjskih poslova i europskih integracija u Vladi RH, Jolić nam kaže da ne poznaje.

– Čuo sam za njezino imenovanje, ali je osobno ne poznajem. Poznajem joj roditelje, riječ je o jako finoj obitelji. Majka je često na misi, i to ne samo nedjeljom – kaže Jolić.

Marija je odrasla u središtu Klobuka, zaseoku Dom, u stanu u kojem i danas žive njezini roditelji. Oboje su bili prosvjetni djelatnici, danas su u mirovini te se bave poljoprivredom (za vlastite potrebe).

A upravo je poljoprivreda već desetljećima žila kucavica tog kraja. Dok pred župnom crkvom stojimo s predsjednikom mjesne zajednice Goranom Šimunovićem, pored nas se traktorima i manjim kamionima Klobučani vraćaju s polja.

Sezona je vađenja krumpira, a malo koja kuća u tom selu nema posađenu tu kulturu. Netko samo za sebe, netko za prodaju. Kraljevi piletine U polju smo sreli Vencela Kolaka, umirovljenika, koji je mirovinu zaradio radeći diljem Europe. Iako je vani već 35 stupnjeva, Vencel i njegova supruga tek su stigli u polje.

Na pitanje je li im vruće, odgovaraju da voćke moraju zaliti dok nema vjetra te im ta vrućina odgovara.

Vencel ističe i kako nigdje nije ljepše nego kući te smatra kako u poljoprivredi ima budućnosti. Prednost je, kaže Šimunović, kanal koji prolazi kroz samo polje te osigurava natapanje njiva.

– Kanal je žila kucavica našeg klobučkog polja, međutim, brana koja se nalazi iznad kanala je već dotrajala, tako da ćemo morati raditi na obnovi tog vodonatapnog sustava. Tu imamo obećanja od Općine Ljubuški da će nam financijski pomoći – kaže Šimunović koji je sa svojih 37 godina najstariji član Vijeća mjesne zajednice Klobuk.

Cilj je bio u Vijeće imenovati mlade, obrazovane i perspektivne ljude koji će privući projekte i sredstva u tu mjesnu zajednicu i time omogućiti njezin prosperitet. Za sada im dobro ide. Evo, upravo prije nekoliko minuta sam dobio pozitivnu vijest vezanu uz jedan projekt s kojim smo se prijavili Uredu za Hrvate izvan RH. Također smo uključeni u projekt UNDP-ja koji podrazumijeva pomoć lokalnim zajednicama. U sklopu tog projekta, uz opremanje prostorija MZ, planirana je izgradnja kružnog toka ispred crkve. Vrijednost projekta je 40.000 KM – kaže Šimunović.

Dodaje i kako će škola u Klobuku najvjerojatnije ući u projekt energetske učinkovitosti koji provode Vlada ZHŽ-a i UNDP. Proteklih godina obnovljena je župna crkva, postavljeno je 6 velikih klima-uređaja u crkvu, župni ured i Crkveni odbor župe Klobuk. U suradnji s Vijećem mjesne zajednice Klobuk pokrenuli su izgradnju zavjetne kapele i križa na Markovištu, brdu visokom 474 m.

Uz križ visok 12 metara i težak oko 2100 kg, koji su izradili sami mještani, a koji je postavljen uz pomoć helikoptera OS BiH, i zavjetnu kapelu, mještani su izgradili na pristupnoj cesti do vrha stajališta križnoga puta s prigodnim mozaicima…

Šimunović ističe kako su Klobučani koji su se odselili specifični po tome što rodni kraj nikada nisu zaboravili te potpomažu sve projekte koji se pokrenu. A projekt, kojim se svakako najviše ponose je osmogodišnja škola, završena prije desetak godina. Riječ je o, najvjerojatnije, posljednjoj školi u Europi koju je gradio svećenik.

– Za školu najveću zahvalu dugujemo pokojnom fra Vladimiru Kozini. On je to sve pokrenuo i završio. Mi danas samo radimo nekakve finese oko škole, poput uređenja igrališta, tribina… – priča Šimunović.

Ističe kako su u gradnji škole, uz mještane koji tu žive, uvelike sudjelovali i oni čije su adrese izvan BiH.

Dubravko Grgić, vlasnik koncerna Agram, Ljubo Artuković, vlasnik tvrtke Tromont, te braća Milenko i Ivan Rašić, koji su već godinama među svjetskim proizvođačima mesa, rado pomažu u realizaciji projekata.

Milenko i Ivan Rašić su se pedesetih godina prošlog stoljeća kao djeca s majkom odselili u Argentinu. Otac je otišao ranije. U II. svjetskom ratu bio je na drugoj strani pa je pobjegao.

– Pričaju kako im je majka tada išla čak i do Rankovića u Beograd kako bi dobila dopuštenje da ide za mužem. Kad su došli u Argentinu, živjeli su skromno. Otac je radio u rudniku ili nekoj tvornici, a onda je njihova majka, ko naša žena, rekla da joj kupi nekoliko kokoši. Znala je da će tako djeci imati što dati jesti svako jutro. Imat će jaja, od kokoši će imati meso. Međutim, muž joj je kupio desetak ili dvadesetak kokoši više nego što je tražila.

Snalažljiva, kakva je bila, počela je prodavati jaja i piletinu te je tako pokrenula biznis koji je tu obitelj vinuo u sami vrh svjetskih proizvođača piletine priča nam župnik Jolić.

Ističe kako braća Rašić svake dvije-tri godine posjete Klobuk te su jedni od najvećih donatora.

– Sudjelovali su u obnovi crkve, samo mozaik iznad oltara platili su 50.000 dolara, pomagali su u izgradnji škole… – kaže Jolić koji je zabrinut za opstanak te župe.

Naime, trenutačno u oko 300 kuća živi nešto više od 1000 stanovnika, a taj broj je iz godine u godinu sve manji.

– U posljednjih desetak godina svake godine imamo više umrlih nego rođenih, a zadnjih godina je to drastična razlika. Imamo saldo od sedam krštenih, a 29 umrlih prošle godine. Ove godine do sada je jedno dijete kršteno, a sedam osoba je umrlo, navodi Jolić.

Ističe kako su jedan od najvećih problema Klobuka, ali i većine hercegovačkih sela, stari momci i cure. U Klobuku su to uglavnom stari momci.

– Evo, u Klobuku imate sedamdesetak kuća gdje živi samo jedna osoba, ali i veliki broj kuća u kojima žive stara majka i sin koji je neoženjen. To je češća kombinacija nego gdje su muž i žena starci – kaže Jolić.

Riječ je uglavnom o momcima koji su prešli četrdesetu, većina njih je vrijedna, radi, nisu problematični, ali se, tvrdi Jolić, nemaju ni namjeru ženiti.

– Da se, recimo, samo 30 tih neoženjenih oženilo i imalo po jedno dijete, to je tridesetero djece. Pa to su dva razreda. Nije nama problem što obitelji imaju po jedno dijete, nego to što ih se sve manje odlučuje na ženidbu – smatra župnik.

S curama je, kaže, nešto bolja situacija.

– Ima ih nešto neudanih, ali je to puno manji broj u odnosu na neoženjene – istaknuo je Jolić. Inače, osnovnu školu u Klobuku prošle godine pohađalo je nešto više od 100 učenika. Međutim, riječ je o djeci iz Vojnića i Klobuka, piše Večernji list u BiH izdanju.

Facebook Komentari