Čugura, jedan od prvih poduzetnika koji je progovorio, opisuje kako je poslovao s Gazdom i kako je propao

Bivši vlasnik građevinske tvrtke Projektgradnja Željko Čugura prvi je poduzetnik koji je pristao za Jutarnji list opisati način na koji je godinama poslovao s Agrokorom, te kako je 2013. godine izgubio vlastitu kompaniju.

Uvjeren je da je žrtva Agrokora te želi novo vodstvo koncerna upoznati s tim kako je ostao bez tvrtke koju je stvarao od kraja 80-ih. Najavljuje i tužbu u slučaju da ne uspije postići nikakav dogovor. Čugura je vlasništvo nad tvrtkom izgubio u postupku predstečajne nagodbe u kojem je Agrokor spram Projektgradnje prijavio potraživanja u iznosu od 120 milijuna kuna, dok je ukupan dug kompanije iznosio oko 300 milijuna kuna. Čugura je, tvrdi, svjestan vlastitih grešaka, ali ni danas mu nije jasno zašto Todorići nisu ispoštovali dogovore koje su imali s njim. Projektgradnja je poslije nagodbe stabilizirala poslovanje, a 2015. godine prijavila je ukupne prihode veće od 500 milijuna kuna, dok je 2016. godine ostvarila prihode od 303,8 milijuna kuna. Zapošljava 200-tinjak ljudi. Projektgradnja je 2015. godine, pisali su mediji, dobila poslove obnove studentskih domova Cvjetno naselje i Stjepan Radić.

Kako je započela suradnja Projektgradnje s Agrokorom?

– Za njih sam počeo raditi 2006. godine. Najprije kao podizvođač Gradnje iz Osijeka i splitskog Konstruktora. Gradili smo farme za Belje. Riječ je o projektima vrijednim oko 150 milijuna kuna. Ispočetka je Agrokor uredno plaćao po završetku određene faze radova i tako sve do 2009. godine. Kad smo bili pri završetku trećine dotad ugovorenog posla, pozvali su nas na sastanak u Belje. Obavijestili su nas da će odsad Agrokor plaćati 50 posto u kompenzacijama s robom, a 50 posto virmanskim uplatama. Glavni izvođač, Gradnja iz Osijeka, nije prihvatila takve uvjete plaćanja, koji su nepovoljni za izvođača radova, pa je taj posao ponuđen Projektgradnji. Prihvatili smo ponuđeno, i te 2009. godine postali glavni izvođač radova na farmama za Belje.

Zašto ste tako izložili kompaniju?

– To je vrijeme kulminacije svjetske krize koja se naročito reflektirala na građevinarstvo. U to vrijeme bili smo jaka kompanija, imali smo godišnje prihode veće od 300 milijuna kuna i velik broj zaposlenih radnika. Projektgradnja je imala tada gradilišta po cijeloj Hrvatskoj i bili smo pred završetkom građenja te smo, da bismo osigurali daljnju zaposlenost radnika, prihvatili ponuđeni posao pod nepovoljnim uvjetima plaćanja. Računali smo da ćemo nametnute kompenzacije uspješno realizirati.

Što je Agrokor kompenzirao s vama? Građevinski materijal?

– Raznu robu, borili smo se. Iz Agrokora bi nam dostavili listu s robom, pa smo birali, nije to bio samo građevinski materijal, snalazili smo se na sve moguće načine.

Jeste li tako mogli zaraditi ili ste bili u gubitku?

– Ništa se na kompenzacijama ne zarađuje, ali neko vrijeme sam se nosio s tim. Jedno vrijeme nismo producirali gubitke zbog kompenzacija, ali kako je vrijeme odmicalo, postotak kompenzacija je ipak ostavio traga na likvidnost tvrtke, a s time su počele teškoće.

Jeste li poznavali tada Ivicu Todorića?

– Upoznao sam ga na gradilištima kad smo počeli graditi farme za Belje. Helikopterom je slijetao na gradilišta, pa sam ga dočekivao s direktorima Belja, čiji sam bio glavni izvođač. Ali prvi ozbiljan susret dogodio se 2009. godine.

Koji je bio povod tog susreta?

– Ivica Todorić primio me tada na 20. katu u tornju. Našalio sam se tada da sam prvi put na 20. katu, na što su se svi nasmijali. Želim reći da nisam bio dio tog svijeta. Građevinar sam, seosko dijete, navikao sam na gradilišta. Gospodin Todorić nas je na tom sastanku izvijestio da zaustavlja sva gradilišta, sve investicije, jer da ne može više financirati započete projekte. Tim riječima je otvorio sastanak. Direktor Belja tada mu je rekao da moja tvrtka na terenu ima 500 radnika. Rekao mu je: “Predsjedniče”, znate da su ga svi tako oslovljavali, “kud će čovjek s tolikim ljudima?”. Todorić je onda ponudio drugu mogućnost, i pitao me može li Projektgradnja sama financirati gradnju, kreditirajući Agrokor, na tri godine uz jednu godinu počeka računajući od trenutka završenih radova. Pristao sam na taj dogovor.

Zašto ste tada pristali kreditirati Agrokor?

– Dotad smo svladavali sve prepreke, činilo mi se da možemo i ovu. Sagradili smo do kraja 2010. godine 15-ak farmi, sve to stajalo je 79 milijuna eura. Podigao sam kredite u više od 15 banaka. Redovito je Agrokor otplaćivao rate kredita. Postupak kreditiranja vršio se na način da je Projektgradnja ispostavljala račune za izvedene radove. Za ovjerene račune potpisivali smo cesije prema bankama s rokovima dospijeća naplate po cesiji koji su odgovarali ugovoru o kreditiranju plaćanja za sagrađene farme. Na bazi tih cesija, u bankama su Projektgradnji odobravali kredit, koji je Agrokor otplaćivao kroz tri godine. Najveći iznos kredita koji smo nosili za svog investitora bio je iznos od ukupno 79 milijuna eura. U konačnici, kad sam s Agrokorom uskladio rezultate kreditiranja, utvrdili smo da je Projektgradnja na kreditiranju Agrokora izgubila 16 milijuna kuna na razlici u kamatama koje je plaćala bankama u odnosu na kamate koje je Agrokor priznavao Projektgradnji. Tvrtka je pod teretom tolikih kredita sve teže nosila kreditiranje objekata koje je gradila za koncern Agrokor.

Zašto niste onda prekinuli takvu suradnju s Agrokorom?

– Produbljivala se ekonomska kriza, građevinski sektor je počeo patiti, posla je bilo sve manje. Ali početak mog kraja počinje 2010. godine kad Ivica Todorić na čelo odjela investicija postavlja sina Ivana Todorića. Njegov prvi veliki projekt bila je izgradnja vinarije Belje što je u građevinskom smislu bio izuzetno zahtjevan projekt. Gradnja je počela zimi i vinarija je trebala biti gotova do početka berbe, jer su staru vinariju demontirali. I opet smo projekt vinarije pristali raditi po nižoj cijeni nego što je nudio drugi ponuditelj čija ponuda bila oko 70 milijuna kuna. Pristali smo taj posao izvesti za 54 milijuna kuna uz obećanje Ivice Todorića, dogovoreno u prostorijama Agrokora, da će nam zauzvrat povjeriti građenje klaonice u Dardi vrijedne 120 milijuna kuna, što bi nam pokrilo unaprijed prihvaćeni gubitak na izgradnji vinarije. Računao sam da ćemo se tako pokriti. Bili smo velika građevinska tvrtka, važno nam je bilo da imamo stalnu zaposlenost i kontinuirani posao.

Pristajete raditi ispod cijene? Zašto? Nije li to već bio preveliki rizik?

– Da, pristajemo, sve samo da bi se poslovi nastavili jer su kriza i nedostatak posla ostavili traga. Željeli smo se učvrstiti kao njihov glavni izvođač. U to vrijeme najčešće komuniciram s Ivanom Todorićem koji me u jednom trenutku na gradilištu na Dunavu prilikom obilaska pita: “Što je to TOZ?”. Gledao sam ga, nisam shvatio što me pita, pa je rekao Belje, i onda sam povezao da pita za tvrtku Belje TOS. Objasnio sam mu da je to Tvornica opreme i strojeva, tvrtka iz sustava Agrokora, čiji je glavni posao bio održavanje i montiranje opreme na farmama u Belju. I tako su otpočeli razgovori u kojima mi Todorići uporno nude da kupim Belje TOS, tvrtku s 30-ak zaposlenika i bez neke posebne vrijednosti, koja je bila nepotrebna Projektgradnji. Dvojio sam se oko ponude te sam im rekao da pristajem, ali pod uvjetom da Agrokor potpiše s Projektgradnjom ugovor da će nam osigurati poslove u vrijednosti od 25 milijuna eura u trogodišnjem razdoblju. Sporazum o uređenju međusobnih odnosa potpisali smo 15. siječnja 2011. godine kad smo i ugovorili cijenu Belje TOS-a u visini od 40 milijuna kuna, zauzvrat će Agrokor povjeriti Projektgradnji izvođenje radova u vrijednosti od 25 milijuna eura. U tom trenutku Belje TOS za Projektgradnju nije vrijedilo ništa (nevrijedna imovina), ali bi nam vrijedilo da je Projektgradnji osiguran posao od 25 milijuna eura, što je bio uvjet za kupnju. Zato sam tada svjesno pristao na nerealno visoku cijenu, jer je to Projektgradnji trebalo osigurati budućnost kroz nove poslove. Bio sam zapravo ponosan na taj dogovor. Ivica Todorić tada nas je dočekao s ručkom i velikim zadovoljstvom.

Kad su se pojavili prvi problemi?

– Projektgradnja je 2004. godine kupila u centru Đakova zemljište za 11,9 milijuna kuna i započela gradnju vlastite investicije za tržište. Podigli smo kredit u LHB banci od šest milijuna eura za financiranje gradnje dijela projekta stambeno-poslovnog centra. Na takav način se u to vrijeme puno gradilo za tržište. Međutim, kako smo imali sve više poslova, ovaj centar smo gradili usput. Tako smo s kreditom podignutim kod LHB banke završili dio poslovnog centra te smo, da bismo završili investiciju i osigurali zaposlenost radnika, a i zbog povrata uloženog, krajem 2011. godine podigli dodatni kredit za završetak radova na tom stambeno-poslovnom centru. Dodatni kredit odobrila je Hypo banka, što sam osobno jednom prilikom rekao Ivanu Todoriću. Čak sam ga upoznao s tim ljudima iz poslovnice u Osijeku. Nedugo nakon tog razgovora Ivan Todorić me zamolio da im (Agrokoru) taj novac damo kao pozajmicu na nekoliko dana, jer je rekao da im taj novac treba samo da im se provuče kroz račun preko novogodišnjih blagdana, krajem godine, te da će mi ga vratiti za par dana. Isplatio sam im tu pozajmicu bez unaprijed potpisanog ugovora, bez ičega, (pokazuje uplatnicu) 29. prosinca 2011. godine. Novac je vraćen na rate, cesijama, ali direktno u Hypo banku, kroz narednih godinu dana, a ne Projektgradnji. Mislim da je to bio početak moje eliminacije iz vlasništva kompanije, iako tada toga još nisam bio svjestan.

Nastavili ste suradnju unatoč tome što su vas izigrali i za taj novac?

– Da, čak sam osobno u tom trenutku mislio da dobro stojim jer smo gradili vinariju, čekao nas je projekt klaonice, sklopio sam ugovor da će nam Agrokor osigurati poslove u vrijednosti od 25 milijuna eura… Činilo se da sve ide u dobrom smjeru. Međutim, bližimo se kraju gradnje vinarije, a projekt klaonice se svaki dan odgađao, počela je rasti panika. Završili smo vinariju, a od klaonice ništa, radili smo manje projekte, ali to nije bilo dovoljno, jer nam je trebao biti osiguran kontinuirani rad. Ubrzo kreće blokada računa prvo za 500 tisuća kuna, pa milijun… Blokirale su nas uglavnom banke, blokada računa se stabilizirala na iznosu od oko šest milijuna kuna. Taj vikend me nazvao Ivica Todorić, bila je nedjelja. Ljutito me pitao zašto sam blokiran, jer njemu nije bilo svejedno u tom trenutku, pošto je imao još oko 30 milijuna eura za otplatiti bakama po cesijama za gradnju farmi, koje smo mi gradili i kreditirali. Rekao sam mu da nemam posla te da nije krenula gradnja klaonice koju je obećao, i da oni ne poštuju dogovor. I tada smo se dogovorili slijedeće: da će nam platiti 10 milijuna kuna duga za farmu Karanac što su nam dugovali te 16 milijuna kuna za kamate, te da ćemo raskinuti Sporazumom o uređenju međusobnih odnosa po kojem su nam trebali osigurati poslove u vrijednosti 25 milijuna eura, a mi ćemo im vratiti tvrtku Belje TOS.

Jeste li sastavili neki ugovor o tom dogovoru?

– Ne, bio je to usmeni dogovor na koji pristajem pod stiskom blokade jer mi je tada hitno trebalo tih šest milijuna kuna, odnosno 26 milijuna kuna koje smo se dogovorili da će uplatiti po raskidu Sporazuma. Svoj dio usmenog dogovora sam ispoštivao, i potpisao sam raskid sporazuma koji je sročio Agrokor, u prostorijama javnog bilježnika kod kojeg su me uputili, ali Ivica Todorić nije ispoštivao vlastito obećanje. Nikad nam nisu sjele te uplate. Vjerovao sam mu, a izgubio sam sve, i ostao sam uništen, s aktiviranom osobnom zadužnicu od šest milijuna eura za kredit koji je dobila Projektgradnja za izgradnju Đakovo centra.

Prekidate tada svu komunikaciju s obitelji Todorić?

– Od tada komuniciram s djelatnicom Agrokora. Sve to dogodilo se u ljeto, a do kraja godine Agrokor je otkupio dugovanja Projektgradnje prema bankama za one kredite od 30 milijuna eura. Projektgradnja krajem godine ulazi u predstečajnu nagodbu, pisali smo dva plana, ali svaki put bi se Agrokor žalio. Prvi put sam prijavio osobna jamstva dana bankama s kojima sam imao većinu za glasanje, ali je Agrokor bio protiv predloženog plana restrukturiranja. Na drugom ročištu također je Agrokor odbio predloženi, izmijenjeni plan. Treći plan su sami napisali, ne uzimajući u obzir raskid Sporazuma koji su također sami napisali i dostavili javnom bilježniku, a mi s naše strane potpisali. Prijavili su 120 milijuna kuna potraživanja, među kojima i potraživanje 40 milijuna kuna za kupnju Belje TOS-a (nevrijedna imovina) koji sam im vratio i za što smo raskinuli sporazum, prije zaključenja Rješenja o sklopljenoj predstečajnoj nagodbi. Na temelju tog potraživanja za kupnju Belje TOS-a Agrokor je postao većinski vlasnik Projektgradnje. U tim iskazanim potraživanjima s kojima sam se zbog nemoći i konstantnog pritiska suglasio kada su podnijeli svoj plan restrukturiranja je 60 posto nepostojećeg duga, odnosno mog novca. Zanimljivo je, nadalje, da su u postupku predstečajne nagodbe Belje TOS prepustili tvrtki PetProm u zamjenu za potraživanje PetProma spram Projektgradnje u iznosu od 10 milijuna kuna. Dakle, oni su tvrtku koju su meni prodali za 40 milijuna kuna u predstečajnoj nagodbi zamijenili za potraživanje od 10 milijuna kuna.

Zašto ste pristali na takvu predstečajnu nagodbu?

– Druga opcija je bio stečaj u kojem bi radnici ostali bez posla, nisam to želio. Sve sam pristao potpisati, nisam više imao snage, i mislio sam da pravo na razvoj imaju i drugi, a ne samo Agrokor. A tko se tada mogao boriti protiv Todorića?

Jeste li imali s njima neki dogovor što poslije predstečajne nagodbe?

– Kazali su mi da oni dovode svoj menadžment, ali mi je Ivan Todorić rekao da će me zadržati u tvrtki, kao člana nadzornog odbora, no ni to se nije ostvarilo. Danas je moj najveći problem gubitak Projektgradnje, a ona je bila veliki dio mog životnog stvaranja. Oni nisu poštovali ni dogovor da će s privatne imovine skinuti hipoteke za kredite Projektgradnje, ako povučem prijave kao jamac iz predstečajne. Pa sam lani ostao bez vinograda, privatne imovine, a hipoteka još stoji upisana na obiteljskom stanu.

Što sada želite postići ovim istupom?

– Svjestan sam vlastite krivnje, ali oni su moju tvrtku preuzeli uglavnom s mojim novcima. Želim upoznati ljude koji su sada u sustavu Agrokora s tim kako je bivša uprava prekršila nekoliko ugovora ovjerenih kod javnog bilježnika i na koji su način preuzeli Projektgradnju. Svjestan sam da u ovom trenutku ne mogu tužiti Agrokor zbog Zakona o postupku izvanredne uprave u sistemskim društvima, ali ponudit ću im dogovor, da mi makar djelomično nadoknade štetu koju su mi napravili. Budimo realni i iskreni, napravio sam dosta grešaka zbog povjerenja u Agrokor i obitelj Todorić, ali mislim da će se svi objektivni promatrači složiti sa mnom da do trenutka stupanja lex Agrokor na snagu nije imalo smisla podizati tužbe protiv Agrokora, oni su bili država u državi. Ako se ne uspijem dogovoriti s vodstvom Agrokora, nakon moratorija na tužbe koji traje do 10. travnja 2018. godine, slijede tužbe, one sada imaju smisla.

Facebook Komentari