Što se to događa u Vatikanu: Jedan od najmoćnijih “konzervativnih”, kardinal Müller, sada mora otići

U konzervativnim nacionalnim crkvama – kakva je svakako i ona u Hrvatskoj – jedva da se i zna kakva se to ideološka bitka vodi u Vatikanu. Jedan od najmoćnijih “konzervativnih”, kardinal Müller, sada mora otići, piše Deutsche Welle.

Za poznavatelje prilika u samom vrhu Rimokatoličke crkve je kratko priopćenje objavljeno u Vatikanu ovog petka uvečer (30.6.) bilo ravno potresu: predstojniku Kongregacije za nauk vjere kardinalu Gerhardu Ludwigu Mülleru istječe njegov petogodišnji mandat ove nedjelje. On neće biti produžen.

Nikakav razlog nije naveden, a obrazloženje novinari još uvijek čekaju – iako papa nikome nije dužan polagati račune. Bilo je dobro poznato kako između pape Franje i kardinala Müllera postoje “razlike u mišljenjima”, iako je ovaj opis zapravo mega-umanjenica, obzirom na temu o temeljnim zadaćama vjere – Müller je i autor knjige “Katolička dogmatika” koja je prevedena na mnoge jezike, a nema tome dugo da su u Crkvi i za manje “razlike” neki završavali na lomačama.

“Pričekat ćemo da ovaj ode…”

Kardinal Müller je poznat po upravo ekstremnim konzervativnim gledištima, pa je tako bio i utjeha ne baš tako malobrojnoj sljedbi isto takvih kardinala, biskupa i ostalog klera. Na primjer, i hrvatski Glas koncila je objavio razgovor s kardinalom Müllerom još prošlog prosinca. Jer ako je predstojnik Kongregacije za nauk vjere (neki tu Kongregaciju uspoređuju sa ministarstvom unutrašnjih poslova neke države) “naš” čovjek, onda treba samo sjediti i pričekati da taj “reformator” na prijestolju svetog Petra izgubi volju nešto mijenjati u Crkvi – ili dok dođe vrijeme birati novog Papu.

List Der Spiegel nagađa i da je Papa nezadovoljan kako se kardinal Müller odnosio prema slučajevima zlostavljanja djece, obzirom na nedavne optužbe protiv kardinala Pella. Načelno, taj “Vatikanski MUP” je zadužen i za rasvjetljavanje takvih slučajeva, ali to bi u najboljem slučaju mogao biti tek jedan od razloga. Jer postoji duboka razlika između onoga što se moglo čuti od kardinala Müllera i baš svih pokušaja Crkvu prilagoditi današnjici. U vječite i nepromjenjive dogme kakve ih vidi kardinal Müller naveliko spadaju i neka pravila i vjerovanja Crkve koja se zapravo uopće nigdje ne mogu naći u Svetom Pismu. Primjerice, toliko spominjana dogma o nepogrješivosti pape je nastala tek u 19. stoljeću tijesnom pobjedom “konzervativaca” na Prvom Vatikanskom koncilu, a tek tom prigodom prije jedva dvijestotinjak godina je usvojena i dogma o bezgrješnom začeću i zapravo postavljen temelj čitavom Marijanskom kultu.

Pozdravi “reformatora”

Ali te “razlike u mišljenjima” kardinala i pape Franje su osobito došle do izražaja u pitanjima vezanima s brakom. S jedne strane, upravo Müller je uporno proglašavao “nemogućim” da oženjena osoba može davati sakramente – u ranom dobu kršćanstva se nije znalo zašto bi to bilo tako “nemoguće”. Ali još veći problem je bilo njegovo ustrajanje u sakramentu vjenčanja. On tu nije vidio nikakvu mogućnost spasa za osobe koje su se razvele, ali niti za djecu koja su “rođena u razvratu” – dakle izvan braka. Osobito kada je riječ o takvoj djeci, taj stav papu Franju lako može dovesti do usijanja: “Crkva mora biti otvorena za sve”, uporno je ponavljao.

Osobito laičke udruge koje teže promjenama u Crkvi su već dugo rogoborile protiv kardinala Müllera: udruga Mi smo crkva je već u subotu ujutro pozdravila otkaz kardinala koji se “uvijek iznova želio uzdići i iznad pape po svojim tumačenjima”. Ali i najvećim poznavateljima Vatikana nije baš bilo previše jasno jedno drugo pitanje: već se odavno zna tko je kardinal Müller i da je njega na taj položaj postavio drugi konzervativni “Nijemac”, papa Benedikt XVI. prije pet godina. Zašto ga je onda, kada je Jorge Mario Bergoglio postao papa Franjo, uopće potvrdio na položaju predstojnika Kongregacije za nauk vjere?

“A što i tko je Crkva?”

To su ga više puta posve otvoreno pitali i novinari, a odgovor pape Franje pokazuje i njegovu duboku, mogli bismo reći “isusovačku” mudrost: on ne želi biti papa samo ovih ili onih, reformatora ili konzervativaca. Crkva je i jedno i drugo, i ona tako mora naći svoje mjesto u današnjici i u budućnosti. Dakle nema smisla provoditi “čistke” na vrhu, jer to neće promijeniti stanje u samoj Crkvi. A tako je onda i kardinal Müller svojevrsno utjelovljenje dijela Crkve i klera koji bi se možda najradije vratili koje stoljeće unazad. I s njima treba razgovarati, prihvatiti njihove stavove i pokušavati naći zajedničko rješenje, stav je pape Franje.

No sada već nakon više od četiri godine na prijestolju svetog Petra je postalo jasno da je papa Franjo počeo gubiti strpljenje sa tim “konzervativcem u našim redovima”. Poznavatelji prilika u Crkvi tvrde kako je papa zapravo počeo zaobilaziti čitavu Kongregaciju za nauk vjere koja je tako izgubila na nekadašnjoj golemoj važnosti. Ne samo to: ovog svibnja se kardinal Müller u televizijskom intervjuu požalio na odluku pape da, protivno njegovoj odluci, iz Kongregacije otjera tri njegova suradnika.

Opet: već i manje kritike Pontifex Maximusa su u neko nedavno doba i drugačije završavale, stručnjak za crkvenu dogmu to sigurno zna. Da li je kardinal Müller već tada, dok je davao intervju, znao što ga čeka za nešto više od mjesec dana? I što se to zapravo doista dešava u Vatikanu?

Još jedan (SJ)

Odgovor je donekle također stigao bez mnogo buke i tek kao kratko priopćenje tijekom subote. Papa je na čelo Kongregacije za nauk vjere imenovao španjolskog biskupa Luisa Francisca Ladaria Ferrera, a znakovita su dva slova koja stoje uz njegovo ime (SJ), Societas Jesu – Družba Isusova. No nipošto ne treba hitati sa zaključkom kako je sad “Papa-isusovac imenovao još jednog od ‘svojih'”.

Zapravo je Ladariu na položaj – u civilnoj hijerarhiji bi to bilo nešto kao “državni tajnik u ministarstvu” upravo u Kongregaciji za nauk vjere imenovao još Benedikt XVI. i već tada je to bila novina da je tamo sad dospio i jedan Isusovac. No isto tako je i točno da je izuzetno rijetko da se nekog od tajnika imenuje i predstojnikom iste kongregacije u kojoj je djelovao.

Za razliku od kardinala Müllera, biskup Ladaria se drži daleko od kamera i očiju javnosti. I on je profesor crkvene dogmatike i zapravo bi se najprije mogao svrstati u “umjerene konzervativce” – sam sebe on predstavlja kao teologa koji traži “put sredine” u Crkvi. Razlika između starog i novog predstojnika je i u njihovom glavnom teološkom interesu: Ladaria je fasciniran ranim razdobljem Crkvom u dobu kada je još bila daleko od bogatstva i državničkog utjecaja – njegov doktorat se bavi Hilariusom iz Poitiersa, francuskim biskupom iz 4. stoljeća. A u toj potrazi izvornim vrijednostima Crkve je svakako mnogo bliži stavovima pape Franje, zaključuje Deutsche Welle.

Facebook Komentari