Ozbiljna prijetnja u Hrvata: Jesu li državljani naglo počeli prijetiti više nego prije

Piše: Prof. dr. sc. Kristijan Krkač

Ozbiljna prijetnja nije stvar slobodne procjene, toga kako se kome što čini ili priviđa, nego jasnih i zdravorazumskih uvjeta tog čina.

Neuzimanje u obzir modela ozbiljne prijetnje najvjerojatnije vodi zlouporabi kaznenog zakona koji definira vrste ozbiljnih prijetnji (KZ NN 125/11, 144/12, 56/15, 61/15), ali ne definira ozbiljnost i samim time vjerojatnu neopravdanu uskratu slobode govora na što je reagirao i OSCE (2014.). Kako glasi model ozbiljne prijetnje?

Ozbiljna prijetnja je (1) individualni, (2) konkretni, (3) svjesni i namjeravani i (4) riječima i neverbalnim znacima manifestirani čin (5) poticaja na (6) neki oblik nasilja prema konkretnom čovjeku ili skupini pojedinaca i (7) kršenje njegove ili njihove slobode pri čemu (8) je čin kojim se prijeti težak oblik nasilja, (9) čovjek koji prijeti mora biti sposoban ostvariti prijetnju i (10) čovjek kojem se prijeti mora biti u situaciji da je vjerojatno da bi snosio posljedice ostvarene prijetnje ako bi onaj koji prijeti pokušao ostvariti i/ili ostvario prijetnju.

Uvjeti (1–7) su uvjeti prijetnje, uvjeti (8–10) su uvjeti ozbiljnosti prijetnje, a uzeti zajedno (1–10) su uvjeti ozbiljne prijetnje. Svaki čin koji ne zadovoljava uvjete (8–10) ne može biti „ozbiljna“ prijetnja, nego samo „prijetnja“, dakle, „neozbiljna“, a čin koji ne zadovoljava uvjete (1–7) ne može biti čak niti prijetnja, nego nešto drugo (uvreda, kleveta, ugroza pravednosti sudskog procesa ili nacionalne sigurnosti ako se radi o ograničenju slobode govora).

Povećana učestalost privođenja državljana RH temeljem čina „ozbiljne prijetnje“ bilo po službenoj dužnosti, bilo po prijavi državljana kojem se prijeti tijekom 2017. godine svjedoči (a) ili o tome kako su državljani naglo počeli prijetiti više nego prije, dakle o promjeni kulturne paradigme ili (b) o tome da se nedavno remodeliran kazneni zakon počeo provoditi dosljednije nego prije bez ikakvog pojašnjenja što baca sjenu na vjerodostojnost.

Prva mogućnost (a) značila bi da su državljani RH ne samo odjednom počeli zlorabiti slobodu govora ne znajući za njezina ograničenja među koja bi mogla spadati i prijetnja kao oblik poticaja na nasilje i/ili uskratu slobode, nego i da su naglo promijenili kulturnu paradigmu i da prosječno prijete nekoliko puta više. Dokaz u prilog tome nemamo, ali imamo indicije o tome kako je govorna kultura Hrvata i dalje onakva kakva jest.

Primjerice količina, raznolikost i inventivnost psovki, koje su nerijetko povezane s prijetnjama, konstantno su iste, iako smo uz neke nacije po tom pitanju vrlo visoko u EU (na sjeveru su mađarske psovke i prijetnje podosta slične, a na jugu dijelimo nešto i s talijanskom kulturom prepiranja i prijetnji).

Ipak, ne postoji nikakva indicija o porastu količine nasilnih kaznenih djela koja se navode u psovkama i prijetnjama, pa niti korelacija ta dva vjerojatna podatka, te je za pretpostaviti ne samo da je većina onoga što se drži ozbiljnom prijetnjom zaista neozbiljna prijetnja, nego i da je kultura ostala nepromijenjena, pa nije jasno zašto je zakon promijenjen.

Druga mogućnost (b) značila bi da se bez obzira na nepromijenjeno kulturno stanje promijenio ne samo zakon, nego i dosljednost njegove provedbe. O dosljednosti bi struka imala što za reći poredbenom raščlambom barem 30-ak slučajeva u posljednjih 30 dana, pa neka izvoli reći.

No čak i da je provedba dosljedna, pitanje nije samo zašto je zakon izmijenjen, nego i zašto se odjednom rigoroznije provodi, ali i temeljem čega (prijetnja bolesnog 70-godišnjaka koji se teško kreće kako će drugog državljanina zaklati zasigurno je prijetnja (uvjeti 1–7) pod uvjetom da čovjek zna što govori, pa možda i stravična, ali teško je vidjeti njezinu ozbiljnost (uvjeti 8–10)) i bilo bi krajnje zanimljivo pročitati opravdanje službene osobe o njezinoj ozbiljnosti).

Kako nema kulturne promjene, također je malo vjerojatno da su se državljani RH odjednom i ničim izazvani, osim ako nisu isprovocirani samim izmjenama zakona, odlučili puno češće i teže zlorabiti pravo na slobodu govora. Ta zloporaba ponekad završi kao ugroza nacionalne sigurnosti, ponekad kao ugroza pravednosti sudskog procesa, ponekad kao kleveta, ponekad opscenost, a ponekad i kao poticaj u što bi spadale i mnoge vrste prijetnji (svemu ovome svjedočimo posljednjih godinu-dvije).
Prijetnja ubojstvom, teškom ozljedom, uništenjem društvenog položaja i sl. redovite su prijetnje kao dio psovki i prepirki u Hrvata, no ne postoji nikakav podatak da je količini ubojstava ili teških ozljeda značajno narasla do 2012. ili 2015. ili da je zastrašujuća napose tijekom 2017. godine.

Kako je malo vjerojatno da su trenutni javni službenici veliki kulturni reformatori koji žele pošto-poto povećati kulturu snošljivosti u RH što se najmanje čini zakonskim zakrpama na kulturi, razuman čovjek bi iz postojeće će prakse mogao zaključiti da se temeljem evidencije o strožoj provedbi nedavno izmijenjenog zakona, koji zbog nedorečenosti možda krši temeljno pravo na slobodu govora, najvjerojatnije štiti „društveni položaj“ napose „službenih i odgovornih osoba“ (KZ, čl. 139), a to su prije svega političari, tj. njihovi likovi i djela.

Posljedice ovakve prakse, ako već nisu, mogle bi biti loše. Naime, u strahu od toga da ne zlorabe slobodu govora, nedajbože da se kome nenamjerno ozbiljno zaprijete, državljani će se suzdržavati korištenja svog prava na slobodu izražavanja na njima kulturno prihvatljiv način, ali ne samo građani, nego i profesionalci i na koncu će se polje javne kritike koje omogućuju novi mediji vjerojatno suziti kako bi se sama država obranila od vlastitih državljana i zadržala privid o vlastitom uzvišenom društvenom položaju.

No taj je društveni položaj, za razliku od prethodno rečenog, ne u vjerojatnom, nego u stvarnom nerazmjeru s činjenicom o općoj korumpiranosti, nepotizmu, sukobu interesa itd. (Eurostat, Transparency International, 2016.) koja taj društveni položaj ako već ne čini potpuno prividnim, a ono barem dobrim većinski prividnim. Prema jednom američkom istraživanju kulture i subjektivnog osjećaja blagostanja (2000.) proizlazi da smo bili u svjetskom vrhu po nerazmjeru između vlastitog stvarnog i percipiranog blagostanja na način da mislimo kako nam je puno gore nego što jest, a s time je povezano i to da o sebi imamo privid kako smo puno bolji nego što zaista jesmo.

Facebook Komentari