Svoga tijela gospodarica: kako nas je društvo ponovo dovelo pred ‘Sofijin izbor’

'Drvo Života', Zorana Unković

Autor: Sanja Rajković

Kontrola je fenomen i način kojim držimo nekoga ili nešto pod nadzorom. Pojavljuje se na svim poljima i u svim mogućim oblicima ljudskog života. Potreba za kontrolom proizlazi iz potrebe za sigurnošću a kako nam nitko ne može dati garanciju ni za šta, pa tako ni za  sigurnost, posežemo za svim mogućim sredstvima da je održimo, bez obzira što ta sredstva često devastiraju ljudsko postojanje i prirodu. Zato sam ‘8. marta’ odlučila otići na Marš za prava žena. Htjela sam vidjeti i osjetiti kako je to biti sudionik jednog okupljanja oko ideje, koja mene, kao ženu dotiče.

Sanja Rajković

Puno puta sam se uvjerila koliku mediji imaju moć iskriviti sliku nekog događaja i poslati ljudima poruku kakvu žele. Znala sam da će tako biti i ovog puta, ali baš da vidim koliko daleko seže moć nečije manipulacije.

Mnoštvo žena, ali i muškaraca okupilo se na Trgu Žrtava fašizma. Dočekale su nas već spremne parole, trebalo je samo, ako želiš, odabrati jednu i krenuti. Preletjela sam pogledom preko tridesetak različitih i bez razmišljanja odabrala jednu s natpisom “Moje tijelo, moj izbor”. Povorka od oko 5-6 tisuća ljudi polako  je kretala.

Nije se osjećala euforija ni žurba. Na licima ljudi mogao se nazrijeti umor, ali ne onaj od neprospavane noći, već onaj dugo nakupljeni. Čak su i mlade žene imale taj izraz. Moglo bi se reći da je to u stoljetnom kodu naših stanica. Bezvremeni zapisi koji se prenose kroz generacije s majke na kćeri…, stopljeni s prostorom i vremenom, najopipljiviji u srcu.

Bila sam sretna što sam se priključila maršu jer sam vidjela da se ljudska svijest polako budi. I to buđenje traži način da se pokaže, manifestira, upravo i kroz ovaj marš. Svako buđenje je bolno jer počinje rušiti zastore iluzija i laži u kojima živimo.

Buđenje je evolucija, a evolucija ima svoj tijek, dio tog puta je i revolucija. Shvatila sam da svaka od nas ima važnu ulogu u evoluciji svijesti i svačija uloga je potrebna.

Svjesna sam da, u svojoj glavi ne pristajem na to da se moram boriti za svoja prava jer samim rođenjem i postojanjem, dobila sam to pravo, to je nešto što mi pripada, što je već moje. Nazvala bih to prirodnim.

“Za” ili “protiv” nečega je pozicija ucjene

Prihvaćam činjenicu da postoje oni koji narušavaju te prirodne procese i da su u većini. Također sam svjesna da ih ne mogu promijeniti ali znam da sve kreće od svijesti pojedinca i da mogu primjerom svog života pokazati i drugima da se može drugačije. Svi imaju jednako pravo na ljubav, mir, sunce, hranu, vodu, samo što neki misle da imaju veća prava na to, pa su i tu razradili koncept kontrole zamotane u sjajne i blještave reklame, obećanja, pravila, zabrane itd.

Kontrole, ubijanja, ratovi, izrabljivanja, moć nad drugima…je ljudska umotvorina proizašla iz strahova, pohlepe, ovisnosti, nesigurnosti.

Odbijam biti u poziciji da moram birati “za” ili “protiv” nečega, jer to je pozicija ucjene!

Kada je netko protiv tebe i tvojih izbora, da bi obranio sebe, okrećeš se protiv njega.

Shvatila sam da ne želim biti protiv nikoga jer tada prihvaćam igru u kojoj ne želim biti. Ipak ponekad , u mislima vidim da sam se uvukla u igru ucjena, jer pokušavam dokazati sebi i drugima da svijet nije crno bijeli, da postoji stotine duginih boja između.

Mnogo toga je krivo nasađeno u društvu u kojem živimo. Sve što gradimo na loše postavljenim temeljima, kad tad se počinje urušavati.. Tako se polako rasipaju cigle ovog sustava, i ponekad mi se čini da bi dobro došao jedan jaki potres da sve sravni.

Tema koja se provlači već godinama ispunjava prostor gdje god se spomene njeno ime…pobačaj. Puno sam razmišljala o svemu, hodajući kroz vrijeme pokušavam razumjeti ženu i muškarca, odnos ljubavi i boli, situacija kroz koje prolazimo.

Paradoks kojim još više zbunjujemo svoju djecu

Neželjene trudnoće ne bi se događale u mjeri kojoj jesu da seksualnost nismo sveli na  ovisnički nagon. Seksualna energija je kreativna energija. Ona je energija stvaranja i razmjene. Sudjeluje u izgradnji odnosa da bi tek nakon toga služila za stvaranje novih života.

Danas na žalost, seksualnost najmanje sudjeluje u stvaranju odnosa i shvaćanju sebe. Svedena je na zadovoljavanje primarnih potreba i produžetku vrste. Seks je još uvijek tabu tema o kojem se u školama ne razgovara jer, koliko god mnogi držali uzvišenom funkciju seksa, istovremeno ga demoraliziraju i drže ga prljavim. Nije li to paradoks kojim stvaramo djeci još veću zbrku u glavi, dok istovremeno kao da ne postoje zakoni po pitanju pornografije.

Sjetila sam se knjige “Sofijin izbor”, mnogi koji je nisu čitali gledali su film. Radi se o majci koja je sa svoje dvoje maloljetne djece u vrijeme drugog svjetskog rata dospjela u Aušvic. Tražili su od nje da izabere dijete koje će ići u plinsku komoru. Naravno, drugo ostaje na životu. Pružili su joj iluziju o izboru, kao što danas imamo iluziju o izboru na raznim poljima života. Zapravo živimo u zakonima i pravilima, te kaznama ako ih ne izvršavamo.

Ovaj marš podsjetio me je na osjećaj kojeg sam imala čitajući tu knjigu. Osjećaj kada netko jači i moćniji prisilno kontrolira tvoj život pa moraš poput Sofije napraviti izbor.

Pitam se, da li se netko usudi osuditi Sofiju zbog toga jer je bila primorana napraviti izbor. Taj Sofijin svijet je crno-bijeli, ali i ovaj u kojem smo mi, potpuno je isti.  Pomislila sam koliko me položaj današnje žene podsjeća na Sofijin. Zarobljena između dvije opcije koje postaju suprotne jedna drugoj. To nije izbor nego ucjena.

Kada žena izabire pobačaj, tada bira između svog života i života kojeg treba donijeti. Osjeća svoj život ugroženim jer se ni za njega ne može adekvatno izboriti. Ne pronalazi oslonac u sebi a još manje u društvu u kojem živi. Strah i panika postaju emocije koje ovladaju svakom njenom stanicom. Taj strah govori “…bojim se za svoj život a sutra i za život ovog djeteta…”.

Zabranom se nikada ništa nije postiglo

Nije samo egzistencijalan strah jedini a niti primaran. Puno mladih žena mi je reklo da ih je strah roditi i odgajati dijete u ovakvom svijetu.

Poznajem dosta žena koje su se odlučile za pobačaj i znam da je donijeti odluku bilo najteže, da  je duboki osjećaj krivnje i straha uzdrmalo cijelo njihovo biće i da niti jedna nije bila sretna zbog toga. Mnogima su trebali mjeseci da se psihički i emocionalno oporave.

Bilo bi prekrasno kada bi se sva začeća dogodila u sretnim okolnostima ali to trenutno nije tako jer živimo u nizu nesretnih okolnosti.

Mislim da se broj pobačaja neće smanjiti zakonskom zabranom, samo će se izvoditi ilegalno. Zabranom se nikada ništa nije postiglo. Bilo bi puno učinkovitije da se u škole uvedu predmeti poput… Što je ljubav, Kako poštivati sebe i ostale, Što je seksualni čin i čemu služi ljudima…. Različiti smo ali nema boljih ni gorih itd.

Diskriminacija se događa nad oba spola iako, generalno gledajući, žene su izvukle deblji kraj.

Marš za prava žena doživljavam kao put evolucije svijesti koja kaže ja sam gospodarica svoga tijela, uma, emocija, života…, ne želim ugroziti nikoga ali ne dozvoljavam više nikome da me ugrožava.

'Drvo života', Zorana Unković

‘Drvo života’, Zorana Unković

Facebook Komentari