Abeceda psihologije u Hrvata: Kakvo je mentalno stanje nacije, emocionalna inteligencija i gdje su tu sreća i mržnja

Autor: Dražen Komar

Većina ljudi, bez obzira na dob, barem jednom se susrelo s rečenicom ‘prije je bilo bolje’. Nesporno je da je kroz povijest razvoja ljudskog roda stalno dolazi do inovacija, na svim područjima, koji ljudima olakšavaju život. Ipak čini se kako je unatoč generalno produženoj i poboljšanoj kvaliteti života, funkcioniranje unutar suvremenog društva postalo znatno složenije.

‘Sve je to u glavi’, tvrdnja je s kojom bih se mogao i osobno složiti. Kako bih pokušao saznati relevantne odgovore na pitanja s kojima se mnogi susreću, a rješavaju unutar glave, obratio sam se stručnjaku. Psihologu.

Sama riječ psihologija znači promišljanje ili rasuđivanje o duhu ili duši. Značenje pojma ostaje nepromijenjeno sve do šesnaestog ili sedamnaestog stoljeća, kada mu je pridodano novo značenje u smislu ‘znanost o svijesti’.

Prirodna je i društvena znanost koja se bavi moždanim procesima i njihovim izražavanjem u ponašanju. Nastoji sustavnim empirijskim istraživanjima steći znanje o uzrocima i načinu ponašanja pojedinca, te o tome na koji način ljudi doživljavaju svijet u kojem žive. Među psihičke procese ubrajamo razmišljanja, osjećaje, i motivacije.

Povijesno, psihologija je bila disciplina filozofije, iz koje se izdvojila 1879. godine osnivanjem prvog psihologijskog laboratorija kojeg je u Leipzigu osnovao Wilhelm Wundt.

Moj sugovornik, Tvrtko Maras, rođen je 1967. godine. Diplomirao je psihologiju na FFZG. Radi kao organizacijski psiholog i bavi se fotografijom. Bio je izvršni urednik fotografskog časopisa FOTOmag, a u šali kaže da je u slobodno vrijeme i politički aktivist, bez adekvatnog pokrića.

Što je mentalno zdravlje i koje bi bile karakteristike mentalno zdrave osobe?

Volio bih da je pitanje postavljeno nekom od kolega specijaliziranih u području kliničke psihologije, no nekoliko kratkih napomena mogu dati i ja. Kriterije mentalnog zdravlja može se postaviti na nekoliko načina. U prvom redu, možemo pogledati da li su psihički potencijali osobe u stanju u kojem mogu ispuniti osnovne evolucijske funkcije, u što spadaju i društvene funkcije pojedinca. Je li je osoba u stanju svojim psihološkim osobinama podržati vlastiti opstanak, i podržati sreću i dobrobit svojih najbližih? Je li u stanju konstruktivno uključiti se u razvoj društva? Ako je odgovor na sva ta pitanja “da”, i ako se osoba u takvoj ulozi uglavnom osjeća ugodno, s određenom dozom samopouzdanja, radi se o zdravoj osobi. Raspoloženja i društvena pozicija pojedinca se, naravno, mijenjaju, ali to ne znači da se gubi i zdravlje. Zdrava osoba ima psihički potencijal da nepovoljne okolnosti, svojim radom i društvenim pozicioniranjem, okrene u svoju korist. Kada to uopće nije moguće, recimo u teškim ekonomskim krizama i ratnim stradanjima, teškim okolnostima za najbliže i slično, zdrava će osoba trpjeti, njeno će se raspoloženje promijeniti, intelektualni kapaciteti možda smanjiti, ali to možemo smatrati normalnom reakcijom zdrave osobe na nenormalne okolnosti. Jasno, u takvim se uvjetima povećava i rizik narušavanja psihičkog zdravlja pojedinca.

Često se koristi izraz ‘ti si lud’ u pozitivnom kontekstu, kao pohvala nekome, znači li to da je ponašanje van okvira zadanih normi, naravno pri tome ne mislim na ekstremni oblik, pozitivni oblik osobnosti pojedinca?

Radi se o kolokvijalnom izrazu oduševljenja nečijim “otkačenim” ponašanjem, a takvo se ponašanje podrazumijeva kao neki “začin” svakodnevici. U pojedinim povijesnim razdobljima, poput razdoblja koje je zahvatilo zapad i, na žalost, Hrvatsku, “začini” se plasiraju u sve većoj mjeri, da bi se poremetio normalan slijed psihički uravnoteženog života. U normalnom stanju, na početku imamo situaciju koju želimo promijeniti: rudno bogatstvo u zemlji, neoranu njivu, kompjuter koji tek treba dizajnirati, automobil koji tek treba proizvesti, more koje tek treba preploviti, ili teleskop koji tek treba usmjeriti u duboki svemir. Kad tako nešto ostvarimo, malo se veselimo i “ludujemo”, već prema vlastitom raspoloženju i sklonostima, pa iznova prionemo poslu.

U vremenima društvenih neravnoteža, ili ako kao pojedinci zaključimo da naš trud neće uroditi rezultatima, skloni smo pobjeći od realnosti. Tada se sve više okrećemo “začinima”, ludovanju, a sve više propuštamo juhu i glavno jelo, odnosno marljiv i dugoročno planiran rad. S obzirom da ne postižemo rezultate, rad nam više nije ugodan. Rad nam tada nije prihvatljiv i poželjan sadržaj svakodnevice, nego postaje mukotrpna svakodnevica iz koje želimo pobjeći. Takvo stanje “začina bez prave hrane” nije normalno, i ljudi bi se sami od sebe vratili u ravnotežu, izborili bi se za vrijednost svog rada i njegov značaj. Zato se kroz medije “začin” pokušava plasirati kao društvena norma i poželjan životni stil.

Kako biste okarakterizirali mentalno stanje nacije?

Ne bih se upuštao u procjenu mentalnog stanja nacije, bilo koje nacije, jedina je pravilna pretpostavka da su ljudi svuda isti, i da je svaka nacija zdrava. Drugo je pitanje da li je nacija usvojila određeni broj zabluda, da li je kao kolektiv prevarena, i da li svojim kolektivnim djelovanjem izaziva štetu sebi i drugima. Iz povijesnih primjera vidimo da su sve varijante moguće, ali nam povijest nudi još jednu važnu lekciju: izazivanje štete drugima “obija se o glavu” vlastite nacije. Čak i u slučaju dominacije nad drugima, nacija tone u vlastitu raskalašenost i propast. Agresivan odnos prema drugima obija se o glavu agresoru, a pri tome najviše stradaju manipulirani, slabi pripadnici društva, koji kasnije, obično, govore da nisu ništa znali. Ipak su i oni odgovorni, jer su naslućivali, ali su od svojih slutnji, zbog raznih razloga, bježali. Čest razlog je konformizam, tj. spašavanje kratkoročnih egzistencijalnih interesa.

Što je u stvari sreća i kako je postići? Materijalno blagostanje? Ljubav? Ili možda potpuno subjektivan osjećaj?

Odgovor na to pitanje je vrlo jednostavan. Sreća svakako jest subjektivan osjećaj s različitim mogućim uzrocima, ali bi morala biti usklađena s našim konstruktivnim društvenim djelovanjem. Za različite ljude sreća znači donekle različite stvari. Što je ličnost pojedinca zrelija, utoliko je doživljaj sreće uravnoteženiji i sastoji se od zadovoljstva zbog raspoložive (zarađene) imovine, zbog sreće bliskih osoba, zbog vlastitih doprinosa zajednici, zbog osobnih intelektualnih ili sportskih uspjeha… Kod određenog broja pripadnika društva, njih 5-10%, sreća je emocionalni doživljaj s nešto drugačijim uzrocima. Kako sam pročitao u odličnoj knjizi o ljudskim pravima, pisanoj od strane jednog islamskog učenjaka, tih 5-10% populacije su ljudi “koji su sami sebi cilj, a svi ostali su im sredstvo”. Kod takvih ljudi sreća je, uglavnom, posljedica osobne moći, osobnih užitaka i prilike da se manipulira okolinom. Iz nekih razloga, u koje sada neću ulaziti, evolucija nam je i te ljude dala kao određeni društveni potencijal, no njihove motive, često nezdrave i potencijalno destruktivne, društvo mora naučiti usmjeriti na društveno konstruktivan način.

Postoje li ‘loše’ i dobre emocije?

Postoje ugodne i neugodne emocije. Ne postoje loše, jer i neugodne imaju svoju evolucijsku funkciju. Emocije nas motiviraju da djelujemo na način koji povećava vjerojatnost našeg opstanka. U određenoj mjeri bi se moglo govoriti o “lošim” motivima – to su motivi koji osobu potiču da oko sebe stvara kaos, što osobu učini sretnom. No to je u populaciji vrlo rijetko zastupljena pojava, mnogo manje nego što bismo zaključili kada promatramo prisutne društvene probleme.

Emocionalna inteligencija. Postoji li uopće tako nešto i ako postoji što je to?

Postoji li kukuruzna pšenica? Pretpostavimo da sam nutricionist, stručnjak za prehranu ljudi. Znanstvena istraživanja daju mi potrebna znanja da bih stručno djelovao. Namirnice jako zdrave za jedne ljude, poput graška, drugima izazivaju bolesti, poput gihta. Kad otkrijem da je za zdravog čovjeka najbolja uravnotežena prehrana i što uravnotežena prehrana zapravo jest, svoju spoznaju mogu koristiti da ljudima pomažem u planiranju prehrane. Tada sam jedan od mnogih nutricionista, i time mogu biti zadovoljan. Ako želim zadovoljiti neke svoje kratkoročne ambicije, poput želje za slavom i bogatstvom, mogu smisliti “kukuruznu pšenicu” i tvrditi da je to nešto novo. Pažljivo ću skrivati činjenicu da je moj tajanstveni prehrambeni preparat samo mješavina kukuruza i pšenice, otkrivenih davno prije. Osmislit ću validna i pravilno provedena znanstvena istraživanja koja će dokazati da je jedenje kukuruzne pšenice korisnije od jedenja isključivo kukuruza i isključivo pšenice, ali ću skrivati činjenicu da bi isti efekt bio ako, recimo, ujutro pojedem malo pšenice, a navečer malo kukuruza.

Emocionalna inteligencija dolazi iz jednog koncepta koji nazivam “amerikanizacija znanosti”. Svako malo pojavljuju se u zapadnoj znanosti ljudi s neviđenim referencama, koji smišljaju neko pomodarsko otkriće. Njihove knjige postaju preko noći bestseleri, a malo ljudi zna na kakvoj prevari: još kod izdavanja knjige, planira se budžet za njen otkup, i traži tjedan u kojem nitko drugi nije rezervirao otkup svoje knjige, kako bi otkup baš tog tjedna proizveo bestesler! Izdavač, dakle, svojim novcem fabricira lažni podatak o prođi knjige, da bi uvećao njen financijski učinak lažnom reklamom.

Ti amerikanizirani znanstvenici ponašaju se kao da su smislili nešto novo, a zapravo su samo preimenovali, i možda malo drugačije iscrtali poznate činjenice u svojim profesionalno dizajniranim powerpoint prezentacijama, i knjigama s tvrdim uvezima. Kod emocionalne inteligencije radi se o raznim aspektima socijalne inteligencije, grupne dinamike, emocionalnim predispozicijama i drugim konceptima psihologije, preimenovanima za potrebe stvaranja nove kvazireligije. Koncept emocionalne inteligencije odgovara na jednostavno pitanje našeg obalnog zaleđa: “đe sam ja utome?” – ili engleski, “show me the money”. Koncept emocionalne inteligencije napadno je smišljen da potakne pohlepu i uvjeri ljude da će manipuliranjem tuđim emocijama postići bolju poslovnu i životnu poziciju. Jasno, to se nigdje izravno ne kaže, ali su konotacije poruka povezanih s emocionalnom inteligencijom više nego jasne.

Što znači u zemlji, u kojoj je ogroman dio stanovništva nezaposlen ne svojom, nego krivicom kriminalnih tranzicijskih procesa, obećati da će određena psihološka metoda povećati vjerojatnost dobivanja i zadržavanja posla? To znači samo jedno: naša će vas metoda dovesti u nepravednu prednost, ne zato što bolje radite, nego zato što ćete se više svidjeti poslodavcu.

Kada sam slične kritike uputio uglednim stranim stručnjacima koji su zagovarali koncept emocionalne inteligencije, odgovorili su mi da je bazirana na čvrstim istraživanjima. Jest, istraživanja su čvrsta i rezultati točni, ali je njima zanemarena činjenica da se radi o preimenovanim, i već otprije poznatim varijablama iz psihologije. “Novost” i “praktičnost” tzv. emocionalne inteligencije ima i dodatni učinak. Dojučerašnji znanstveni autoriteti i institucije preko noći postaju nevažni, osim ako se priklone novom buzzwordu reklamiranom na sve strane. Ostvarena dominacija donosi i veliku zaradu od prodaje knjiga i raznih vrsta licenci i autorskih prava, ali i dominaciju država i institucija na subjektivnoj razini. Amerikanizacija znanosti je zapravo koncept protezanja političke i vojne dominacije na znanstveno područje. Srećom, cijeli svijet svjedoči rastakanju te dominacije, jer se svijet ne može osvojiti, ili bar ne može osvojiti i zadržati osvojenim.

Tehnologija ima priličan utjecaj u našim životima, međutim ima li ona i svoje loše strane, poput sve većeg otuđivanja? Može li se reći da razvoj ljudskog bića kaska za tehnologijskim inovacijama?

Otuđenje nije posljedica tehnoloških inovacija, nego činjenice da tzv. investitori, koji su tehnologiju ukrali poreznim obveznicima (porezni obveznici platili su programe razvoja čipova, interneta, svermiskih letova…), pokušavaju tehnologiju, naročito umjetnu inteligenciju, pretvoriti u svog idealnog vojnika, poslušnog i nadmoćnog, kojim će upravljati društvom. Izazivanjem raznih vrsta internetskih ovisnosti namjerava se dio društva učiniti nemoćnim, a uspostavom sustava umjetne inteligencije se pokušava ljudima nametnuti “objektivni” i “nadmoćni” kriterij vrijednosti ljudi. To je počelo još davno, kada su dolaskom prvih PC kasa poslodavci imali ideju da kompjuterskim programom treba što više smanjiti autonomiju radnika, i prepustiti mu samo da “pritisne pravi gumb” – onaj koji mu u tom trenutku ponudi kompjuter. Naravno, to je nakaradni pristup tehnologiji. Izvan tog pristupa, zagovornik sam svakog tehnološkog napretka. Inovacije su naš proizvod i ne trebamo ih se plašiti.

U komentarima na portalima, a učestalo i na društvenim mrežama, vidljiv je znatan broj izljeva mržnje, zlobe pa i mnogo gorih aspiracija. Od kuda potječe ta silna negativnost i može li se takav oblik nazvati bolesnim stanjem?

Moglo bi se to stanje nazvati nezdravim, a brojni uzroci ne stanu u ovaj razgovor. Važno je razumjeti da su izljevi mržnje često, ali ne uvijek, izljevi nemoći pojedinca. Ponekad, ali mnogo rjeđe, radi se o ozbiljnim namjerama da se nekome naudi. Sigurno je da današnja društvena situacija, kakvu sam opisao u nekoliko drugih članaka, pogoduje stanju u kojem je “čovjek čovjeku vuk”.

Statistički gruba činjenica govori da smo nacija koja izumire. Pridodano li tome sve veći broj mladih osoba koji u potrazi za boljom egzistencijom odlazi u inozemstvo dolazimo do zabrinjavajućih podataka. Tko i što će ostati ako svi odu? Trebamo li se ozbiljno zabrinuti?

Nitko ne može nikome preporučiti da se zabrine. Zabrinutost je osobna reakcija na stanje. Ako smo normalna osoba, naši su motivi istovremeno i humanistički i patriotski. Izumiranje jednog cijelog naroda, kada spoznamo da se događa, moralo bi nas zabrinuti, ali nam nitko ne može narediti, čak ni preporučiti da se zabrinemo. Mi doista imamo vrlo loše demografsko stanje, ali mislim da je u povijesti stanje znalo bilo mnogo gore, pa smo se ipak izvukli. Naše je stanje sasvim jasno pogoršavano sve većom integracijom u tzv. zapadne demokratske tokove, koji uopće nisu demokratski. Isto tako, mi se uopće ne integriramo – nas koloniziraju. U toj situaciji, nitko nikome ne može dati preporuku te vrste, da bi se trebalo zabrinuti. Sve počinje od pitanja hoćemo li osjećati zajedništvo, i biti u toj mjeri principijelni, da ćemo se boriti protiv kolonizacije. Preporuke se mogu davati po pitanju metoda borbe, i kad sam u prilici da takvu preporuku plasiram, uvijek zagovaram mirne i demokratske oblike borbe, jer sam uvjeren da su najprimjereniji našoj političkoj i društvenoj situaciji.

Postoji mnoštvo osoba iz cijelog svijeta koje su spremne doći u Hrvatsku i svojim likom i djelom promovirati ovu prekrasnu zemlju. Međutim kad treba doći do realizacije, isti oni koji se slažu kako je to sjajna ideja, ‘frču brkom i nije im baš po volji’. Zašto bi nekome smetale ideje namijenjene općem boljitku?

Ne znam tko se slaže da je važno da mnoštvo osoba iz cijelog svijeta dolazi u Hrvatsku i svojim likom i djelom promovira ovu prekrasnu zemlju. Prvi sam koji se s time ne slaže. Doduše, prilično sam gostoljubiv i ne frčem brkom. Iduće pitanje, “zašto bi nekome smetale ideje namijenjene općem boljitku” ne spada u tu grupu pitanja. Nama ne trebaju nikakve preporuke. Mi ležimo na par milijuna hektara obradivih površina, i prekrasnoj obali. Nama treba samo da sebi priznamo vrijednost tih resursa, i vrijednost svog rada. Treba nam i naša imovina, ne trebaju nam strani konzultanti i investitori, koji zapravo kroz svoje investicije izvlače novac u inozemstvo, a nama ostavljaju mrvice, kroz plaće i doprinose potplaćenih radnika. Kakva nam je korist od stranih konzultanata i investitora, ako je 80% hrane prodane turistima uvoznog porijekla?

Ova bi zemlja trebala, u prvom redu, biti prekrasna za nas, a onda za sve druge. Zemlju bismo trebali prilagoditi tome da u njoj uživamo mi, prije nego drugi. Isto tako, trebali bismo zemlju koristiti za razvoj svojih potencijala i privrednih aktivnosti, čak i ako su nečije, u ovom trenutku, razvijenije i konkurentnije. Međutim, često su drugi manje konkurentni, a tržišnim spletkama i prikrivenim subvencijama na naš teren uvaljuju svoju nekoliko puta lošiju, a samo malo jeftiniju robu. Mi smo mala i rijetko naseljena zemlja, koja može proizvesti ogromnu većinu svojih potreba. Preostale bismo vanjskotrgovinske transfere bez problema zadovoljili devizama koje dođu s ponešto turizma, uz uvjet da devizni novac ostane nama, a ne lažnim stranim investitorima koji poknaufaju socijalističke hotele, i prodaju sami sebi ultraskupe softvere za kontrolu espresso aparata. Eto, smatram da su ovo ideje o općem boljitku, a znam i kome i zašto smetaju. Smetaju onima koji nam žele oteti djedovinu.

Facebook Komentari