Hrvatski samohod i samostoj

Piše. Prof. dr. sc. Kristijan Krkač

Nesretno i neoprezno dopuštanje bilo kakvih međusobno suprotnih događaja čiju je bjelodanu političku impregniranost teško odvojiti od njih samih na dan besmislene izborne šutnje pa makar i besmislenih lokalnih izbora koji bi na razini svakog tuzemnog zaselka mogli kopirati postojeću „soon-to-be“ protuustavnu nacionalnu sramotu, može se tumačiti kao kršenje te iste šutnje.

„Hod za život“ na službenoj stranici opisuje se kao „miroljubiv hod građana u znak potpore nerođenom djetetu, njegovoj majci i obitelji“. Nekoliko je elemenata nejasno. Što se slogana tiče nije jasno je li to hod za svaki život ili za ljudski život? Je li to hod za život bakterija, virusa, grinja, biljaka, gljiva i životinja ili samo za život čovjeka? Opis briše ovu nedoumicu, jer Hrvatski jezični portal „dijete“ definira kao „čovjeka od rođenja do puberteta“.

Riječ „miroljubiv“ podosta je zbunjujuća u kombinaciji s riječju „hod“, jer nije intuitivno jasno što bi to bio „nemiroljubiv hod“ za razliku od „ratnog pohoda“? Ostavimo se sad izraza „nerođeno dijete“ i uočimo da se uz dijete spominje i njegova majka i obitelj. Gdje je nestao otac? Njemu se očito ne pruža potpora što je podosta dvojbeno jer je u povorci BILO puno muškaraca koji se čine sposobnima za očinstvo, iako su se uz njih rijetko vidjela i mnogobrojna djeca.

Riječ „obitelj“ u kontekstu izraza „obitelj nerođenog djeteta“ također je dvojbena. Dijete ima dva biološka roditelja, a možda i samo jednog jer je i klon dijete. Dijete nadalje ima i obitelj, ali kako nerođeno dijete ima obitelj nije jasno ako je obitelj „temeljna društvena jedinica zasnovana na zajedničkom životu užeg kruga srodnika“? Možda nerođeno dijete pomalo morbidno ima nerođenu obitelj. Na koncu tu je i licemjerje samog naziva hoda koji se neprecizno naziva „Hod za život“ dok se zaista, u skladu sa službenim opisom radi o „Hodu za nerođenu djecu“.

Nasuprot spomenutom hodu s jedne strane dobili smo i protu-hod ili preciznije protu-stajanje koje se u skladu s jednim natpisom najoptimističnije može opisati kao „Hod za slobodu majčinstva“.

Gdje je nestala sloboda očinstva? Dio tih protu-prosvjednika oko podneva 20. 05. 2017. na Ilici stotinjak metara prije Trga bana Jelačića sjeo je i polijegao na ulicu i time pokušao spriječiti hodače „Hoda za život“. Taj postupak je bitno protudemokratski i nemiroljubiv jer se njime pokušava spriječiti javno izražavanje mišljenja koje je demokratska sloboda. Vijesti kažu da su ti prosvjednici legitimirani i privedeni.

Zanimljivo je da je obje skupine pratila policija, a kod jedne su primijećeni i ljudi koji bi mogli biti unajmljeni zaštitari. To je svakako najžalosnija vijest, tj. činjenica da su dva događaja, dva međusobno suprotstavljena hoda, prosvjeda potpore ili pokude, kako god bilo, takvi da ih mora pratiti policija, tj. da su sudionici nesposobni samostalno održati svoje hodnje bez pomoći MUP-a i privatnih zaštitarskih kompanija.

To možda najviše govori o bijednom stupnju demokratizacije tuzemne političke zajednice kojeg se može zahvaliti najzastupljenijim obnašateljima vlasti posljednjih 27 i više godina.

Na samom Trgu bana Jelačića organizirana je zabava s glazbenom dekoracijom koja je nalikovala više predizbornom skupu s početka 90-ih (Prljavo kazalište, Thompson), nego glazbi koja bi svakako barem temama, ali i sudionicima slavila život, primjerice nastupom dječjih zborova ili sl. i time je cijela stvar postala još jasnije politička i predizborna.

Povezivanje s političkom i vjerskom ikonografijom nije loše, ali djetinjasta je, nerođena i nezrela nesposobnost iskazivanja vrednovanja života samog iz njega samog bez da ga se učini dijelom šireg političkog, vjerskog ili svjetonazorskog konteksta i povezuje s njima.

Traženje zaštite u okrilju šire i snažnije skupine i istovremeno glumljenje žrtve i samoproglašenog mučenika kojeg treba tolerirati tipična je grupna pasivna-agresija. Možda je uz spomenuto licemjerje obje strane najgora implicitna zloporaba osobnih i privatnih tragedija u političke svrhe. Tko to dopušta, taj dopušta intervenciju javnog u privatno, državnog u osobno, prisile u slobodu i transparentnosti u intimu, a to ne zvuči na prvu loptu prihvatljivo.

Ironija, a možda i komedija nasuprot spomenutoj tragediji i ozbiljnosti sastoji se u činjenici da je broj nerođene djece i recimo to jasno abortirane djece demografski zanemariv u odnosu na premali broj rođene djece, broj djece bez obitelji (1/3 svih brakova s djecom vodi do rastave), broj iseljenih državljana uključujući i djecu, broj onih koji „nemaju za život“ prije svega mjesto stanovanja, hranu, vodu, odjeću, obuću, posao, redovitu plaću ponovno uključujući i djecu itd., a povodom tih brojeva kao što smo nedavno mogli svjedočiti na primjerenom prosvjedu se pojavi najviše jedan promil od svih koji su se jučer prešetavali Zagrebom.

Kako god bilo, s obzirom na poražavajuće stanje rođene djece, pa i dobrog dijela ostalih preživjelih državljana, jer dobar dio nacije se nedovoljno kreće, hrani se nezdravo i neredovito, pretio je, pati od stresa i sklon je velikoj većini kardiovaskularnih poremećaja i bolesti, u cijeloj stvari izvrsna je vijest kako su ljudi izašli na svjež zrak, malo protegnuli noge i barem na tih par sati živjeli bolje.

Takve i slične hodnje i protu-hodnje ili protu-stajanja trebalo bi organizirati najmanje svakog vikenda, ali treba se čuvati prezasićenosti.

Naime, ovih dana imamo prvo festival norijade, zatim festival života, pa festival demokracije i na koncu svima navedenima paralelan festival piva iako je teško znati točan poredak tih festivala pa ih je najbolje držati jednim neprekidnim festivalom koji svatko smije nazvati kako želi.

Ovdje nas ne trebaju zanimati sudionici bilo kojeg od tih festivala, nego oni koji su sudjelovali u svima. Njih si trebamo zamišljati kao sretne.

Facebook Komentari