Bježe od rata i gladi: : Ubijaju samo po noći, lupaju na vrata, otvore ih, izvuku iz kuće i ubiju vani

Gotovo dva milijuna ljudi zbog rata i gladi pobjeglo je iz najmlađe države na svijetu, Južnog Sudana. To je najveća izbjeglička kriza na afričkom kontinentu. A te izbjeglice ne idu prema Europi, bježe u susjedne države jednako siromašne kao i ona iz koje su pobjegli.

Uganda je primila milijun i 200 tisuća izbjeglica, koliko i cijela Europa u trenutku najvećeg izbjegličkog vala.
“Ubijaju ljude. Ubijaju samo po noći.

Lupaju na vrata, otvore ih i ubiju, izvuku iz kuće i ubiju vani”, kaže Kenyi za Provjereno Nove TV, izbjeglica iz Južnog Sudana. O strahotama rata Kenyi priča bez suza, bez zastajkivanja, a samo mu je 12 godina. Iz svog sela u Južnom Sudanu, poput stotina tisuća djece pobjegao je s braćom, sestrama i mamom.

“Ne znamo gdje je moj tata, jer je on bio na drugom mjestu tako da smo se razdvojili. On ne zna gdje smo mi, a mi ne znamo gdje je on”, nadodaje Kenyi.

Put do Ugande bio je dug. Kroz šumu, po mraku, skrivajući se, u strahu, bez vode i hrane. Oko dva tjedna su pješačili do trenutne destinacije.

Na jednom od graničnih prijelaza, oko 150 metara iza je Južni Sudan, međutim to je najdalje do kuda je dozvoljeno prići. Oko tisuću i pol ljudi dnevno i dalje pristiže u Ugandu. Prvi koji ih ovdje dočekaju su vojnici, policajci i humanitarci. Strpaju ih u autobuse i voze u registracijske kampove.

U registracijskim kampovima gužve. Mnogo je ljudi, velika vrućina, plus 40 u hladu, a ispod najlona u šatorima i više. Uzimaju se osnovni podaci. Nekima od izbjeglica ovo nije prvi put da zbog rata moraju iz svog doma. Ljudi koji stižu su umorni, iscrpljeni, uplašeni, ponekad i ljutiti. Čak 86 posto izbjeglica su žene i djeca.

“Ako imaju kamion neka me stave natrag da prijeđem granicu i umrem u svojoj zemlji jer sam od tamo otišao zbog rata”, kaže jedan od izbjeglica, žaleći se na trenutnu situaciju.

Strah i nestrpljenje su razumljivi nakon svega što su prošli. Ovdje im se objašnjava gdje su stigli, što ih čeka i kamo će ih poslati, a konačno dočekaju i kakav takav obrok.

Tek u kampu u Ugandi, na prvom mjestu na kojem se smjeste nakon dugo vremena, dobiju vode i hrane. Za hranu se dobije bon. Na jakom suncu, s limenim posudama čeka se u dugim redovima za siromašan obrok.

Teško je zamisliti da negdje u Europi u nekoliko mjeseci nikne kamp poput Bidibidija. Prije godinu dana tu nije bilo doslovno ničega, samo jedno maleno selo. Međutim granica s južnim Sudanom udaljena je samo 40 kilometara. I tisuće i tisuće izbjeglica počele su stizati svakog dana.

Bidibidi je je danas jedan od najvećih kampova na svijetu. U njemu je u ovom trenutku više od 270 tisuća ljudi. Kako bi obišli ovaj kamp samo s jednog kraja na drugi treba oko sat do sat i pol vremena vožnje automobilom.

Bidibidi je pun. Izbjeglice tu više ne dolaze, osim ako se ne radi o spajanju obitelji. A kamp je zaživio neki svoj život. Tu se kupuje prodaje, prate utakmice, igra bilijar.

Humanitarci pokušavaju pomoći onim najranjivijima. Među njima i ženama koje su stigle same s djecom i koje su u svojoj domovini ili bježeći iz nje preživjele strašne stvari s kojima se teško nositi.

Lilianin je suprug nestao, je li živi ili mrtav ne zna. Nakon njegovog nestanka pobjegla je iz sela s troje djece i starijom sestrom. “Kada sam išli prema granici s Ugandom, napali su nas. Moja sestra nije mogla trčati brzo. Uhvatili su je, radili joj svašta i ubili je”, pripovjeda Lilian iz Južnog Sudana.

Facebook Komentari