Petorazredni javni intelektualizam petog dana

Piše: Prof. dr. sc. Kristijan Krkač

Dr. sc. Boris Jokić, u novije vrijeme najpopularniji hrvatski stručnjak za pedagogiju i obrazovanje, za kojeg nije poznato je li proveo ijedno polugodište u odgojno-obrazovnom procesu u svojstvu odgajatelja i nastavnika, što bi pak dijelom moglo rasvijetliti trenutnu temu, u najmanju je ruku nepedagoški, nenastavnički, a možda i neznanstveno reagirao na stavove suradnika iz epizode „Peti dan“ (05. 05. 2017.).

Treća tema epizode bila je „Različitost“, a moderator je bio dr. sc. Luka Popov. Različitost nije tema ovog teksta, niti postupanje s različitima, nego pristup sudionika rasprave u emisiji. Popov je temu otvorio sa situacijom u svezi starog svećenika koji je odbio pričestiti dijete s Downovim sindromom. Svećenik je navodno obrazložio svoji čin riječima „On ništa ne zna.“.

Umna zaostalost jedan je od pokazatelja sindroma i u tom smislu svećenik je bio u pravu, ali on kao svećenik nije kvalificiran. Nasuprot tome u javnosti se nije problematiziralo protupitanje poput „A što se tu ima znati?“.

Naime, svakako je moguće znati proceduru izvršenja svetog obreda bilo od strane svećenika ili vjernika, ali samu srž pričesti, transsupstancijaciju, nije moguće znati, ali je moguće vjerovati da se ona zaista zbiva. No postupak svećenika ovdje također nije tema.

Popov je poznat po tome što je pružio podršku navedenom svećeniku, a suprotstavio se svima koji misle kako je navedeno dijete činom svećenika segregirano.

Na jednoj društvenoj mreži ovom je analogijom iskazao svoj stav: „A zamislite ovakav naslov: skandal u Hrvatskom autoklubu: instruktor vožnje ne dozvoljava slijepim osobama da voze“.

Analogija je privlačna, ali i morfološki neprimjerena. Naime, potpuno slijep čovjek uopće ne vidi, dok čovjek s Downovim sindromom nema potpunu umnu zaostalost, iako ima značajnu.

Štoviše, s obzirom na razvoj samo-upravljajućih automobila kojima bi se moglo upravljati samo glasom možemo zamisliti slijepog čovjeka kako vozi takav automobil, ali i čovjeka s Downovim sindromom ako bi auto imao vrlo pojednostavljene zapovjedi.

Situacija se zaoštrila kad su se pojavile i peticije, jedna koja staje u obranu Popova i njegove slobode govora, ali i druga koja traži da mu se otkaže ugovora zbog podrške diskriminaciji.

Javnost se podijelila, ali kao i obično nije previše pametno, poticajno, zabavno i maštovito argumentirala svoje stavove, a tome se ima zahvaliti dijelom i sudionicima navedene emisije koji bi kao javni intelektualci trebali usmjeravati javno mnijenje, a ne mu podilaziti.

Ono što je zanimljivo i djelomično je tema ove uzgredne napomene, jer više od toga sudionici navedene emisije nisu zaslužili, jest reakcija spomenutog Jokića.

Svoj osvrt on je započeo time da kao društvo nemamo osjećaja za bilo kakve drugačije i različite, nabrajajući mnoge vrste različitih, bilo onih koji imaju suviška ili manjka čega, što je podosta dvojbeno, jer javna televizija kao izraz volje suverena očito ima osjećaj za različite već pogledom na samu emisiju.

M. Selak pritom je precizno prigovorila Jokiću kako izraz „mi kao društvo“ rabi u svom argumentu baš kao suprotnost priznavanju različitosti, tj. kao neku istost i univerzalnost što je dobar prigovor jer se temelji na „totalitarnoj logici“, ali njezina napomena da ona počiva na „metafizici cjeline“ je notorna netočnost.

To bi značilo da su svi koji zastupaju bilo kakav koherentizam, holizam, kontekstualizam (od Hegela do Reschera) pod prijetnjom da prihvate totalitarnu logiku, dok oni koji zastupaju partikularizam nisu pod tom prijetnjom.

Prvo, logika nije utemeljena na metafizici. Drugo, zamisao cjeline nikakvom nužnošću ne vodi totalitarnim stavovima i činima. Treće, holistički konceptualni model važno je ako ne i neizostavno oruđe razumijevanja složenih predložaka kompleksnih sustava (poput klime, živih bića, samih organizama, društvenih i drugih složenih pojava).

Zatim je N. Raspudić spomenuo primjer s Miss Universe Hrvatske koja je tamnoputa pri čemu je naglasio mogućnost da je izabrana baš zato što je tamnoputa, a kasnije je i Popov rekao da je to bio razlog izbora. Na to je Jokić rekao Raspudiću: „Ja ne mogu vjerovati da ti misliš da je ta osoba izabrana zato što je crnoputa.“, a Popovu: „Otkud tebi pravo da ocjenjuješ je li osoba crnoputa ili nije?“.

Ova posljednja napomena je krajnja besmislica jer se radi o utvrđivanju činjenice pripadnosti rasi ili boji kože, ali prethodno je pitanje zanimljivo, jer očito čovjek nije znao činjenice o samom izboru, odluci žirija i opravdanju odluke, jer su i sami organizatori izbora rekli kako „je time odaslana jedna poruka“, što pak znači da je izabrana kandidatkinja bila favorizirana jer je različita, štoviše jer je pripadnica manjine temeljem mjerila boje kože.

U tom trenutku Jokiću se čini se upalila lampica i uvidjevši da upada u proturječje (jer bi ako nastavi morao napasti organizatore jer su učinili ono što on brani) bez komentara mijenja temu i spominje navod Popova s društvene mreže koji smo ovdje naveli, a u svezi spomenutog župnika, i pita ga „Ti stojiš iza toga?“ na što mu Popov odgovara „Stojim iza svega što napišem.“

Prvo, nitko ne stoji iza svega što napiše. Dakle, djetinjasto. Drugo, kakvo je to nepristojno pitanje o tome stoji li bilo tko iza onoga što napiše, jer ako to ne može zaključiti iz rečenog, onda je pitanje trećerazredno i uvredljivo, štoviše, potiče nepriznavanje različitosti s čim je sam Jokić i započeo.

Jokić se prvo pokazao kao vrlo totalitaran mislilac (prigovor Selak). Zatim se pokazao kao iracionalan, netolerantan i nekritički mislilac (prigovori Raspudića i Popova). Nadalje kao mislilac koji ne priznaje činjenice (pojašnjenje Popova). Na koncu se pokazao i kao nadasve nepristojan i uvredljiv.

Ostavimo se toga što je to bilo bitno nepedagoški (prema naciji) i nenastavnički (isto) jer čovjek koliko je poznato nema takvog iskustva, a s ovakvim stilom možda i bolje da ga nema, ali bilo je i neznanstveno što je poražavajuće za znanstvenika koji po drugi put pretendira na mjesto velikog vođe kurikularne reforme.

No ne budimo preoštri, jer i sami smo nerijetko kudikamo puno gori ne samo od Jokića, nego i od ostalih sudionika, ali sudionici te emisije, epizode i rasprave o temi „Različitost“ zaista su se svojom informativnošću, argumentacijom, kritikom, ali ponajviše nedostatkom vica, kreativnosti i duha pokazali ne samo drugorazrednim, nego trećerazrednim javnim intelektualcima ako takva svojstva spadaju na javne intelektualce, čime se sasvim dosljedno polako ali sigurno primiču nazivu emisije u kojoj sudjeluju.

P.S.

Tekst je prethodno objavljen na društvenoj mreži i tamo je izazvao komentare mojih poznanika i prijatelja (posebno zahvaljujem na prigovorima E. V., J. B. i J. Đ.). Većinu komentara i prigovora nastojao sam uzeti u obzir i manjim interventima popraviti ili na njih implicitno odgovoriti. Na neke nisam uspio odgovoriti direktno, osim isticanjem toga što je tema ove napomene, a što nije. Nadam se kako je tekst sad bolji. Fala svima.

Facebook Komentari