Knjiga bez uha je gluha: Oni koji ne rade uši itekako su i nadasve dvojbeni kao čitatelji

Piše: prof. dr. sc. Kristijan Krkač

Za olakšanje od prežderanosti trećerazrednim politikantstvom okrenimo se jednoj prešućivanoj ali važnoj temi. Ljude koji rade uši na knjigama drži se u najmanju ruku poludivljacima koji ne poštuju lik i djelo Johannesa Gutenberga.

Za njih su oni na polovici ljestvice čiji vrh drže potpuno necivilizirane čitateljske zvijeri koje ne samo da rade uši, nego i podcrtavaju tekst i ispisuju margine stranica dok ne ispune sav prostor i ne učine knjigu praktično nečitkom. Ima u tome određene istine.

No postoji i druga strana priče koju treba osvijetliti. Primjerice knjiga iz privatne ili javne biblioteke koja na marginama nema desetljeća prepiski na određenim mjestima od strane desetaka čitatelja, iako je bez daljnjeg pristojno uščuvana knjiga ipak je nekako manje živa od one koja to ima i koja je karakternija, osobnija i s određenom poviješću trpljenja čitateljskih izljeva bijesa, negodovanja, odobravanja ili slijepog obožavanja.

U tom kontekstu i uši imaju svoje mjesto. Knjiga bez ušiju kao prvo je gluha. Ne može čuti svog vlastitog čitatelja. On doduše čuje njezin glas, ali ta je komunikacija monološka i totalitarna, jer ona ne čuje njegov/njezin glas. Uši su u tom smislu dijaloške i koliko god bile nepristojne ipak su dio demokratske čitateljske kulture. Uši mogu biti napravljene ili nenapravljene. Ako su napravljene, mogu biti ostavljene ili poravnate. Oba postupka prenose snažne poruke.

No mi, ona vrhunaravno necivilizirana manjina divljaka pred kojima se skrivaju i najgore meso i knjigožderske predatorske zvijeri džungle i podova biblioteka, moramo stati u vlastitu obranu kad već nitko drugi neće. Uši su nama, donekle nalik Oo-mox praksi Ferengija, tj. masaži ušiju kao najizraženije erogene zone, znak prisnosti. Poput sluznice kod sisavaca.

Već dodir i samog nabora negdašnjeg uha izaziva poticaj. Što je to ovdje pisalo što je bilo važno, ali je prestalo biti važno? Dodirnuti neko ostavljeno uho i pogledati što je označeno na stranici, možda prije 10-20 godina, nerijetko u živo sjećanje doziva ne samo iskustvo prvog čitanja, nego i prvog razumijevanja, a u odnosu na njega i novog razumijevanja, pa samim time i osobitu vrstu samospoznaje i samokritike.

Ne treba ovdje ići dalje i govoriti o tehničkim stvarima, primjerice o vrstama ušiju.

Imamo dakako barem tri veličine ušiju: mala, srednja i velika. Ona su nestručnjaku samo stupnjevi grijeha kad ih zapazi na pojedinačnoj stranici, ali nama koji knjigu prvo pogledamo s boka to je čitateljski kompas, jer najdublje uho predstavlja nešto od najveće važnosti. Postoje dakako i dvostruka uha itd., ali ne treba ovdje sve otkrivati. Na koncu, tko je sad divljak, a tko civiliziran? Tko je punokrvni ljubavnik štiva, a tko sterilni higijeničar bez čitateljskog portfelja? Tko načitan čovjek, a tko nepismena zvijer?

Kako smo rekli, ne treba ovdje ići u detalje, niti sve razotkriti, a najmanje majstorstva zanata. Dovoljno će biti reći kako su oni koji ne rade uši itekako i nadasve dvojbeni kao čitatelji, kao ljubitelji knjige i dobroga štiva, a možda i kao ljudi. Tako stvari stoje, barem za nas za koje je knjiga bez uha gluha kao što je čitatelj bez prstiju nijem.

Facebook Komentari