Deklaracija o zajedničkom jeziku, koju su pokrenuli i potpisali brojni intelektualci iz Hrvatske, BiH, Srbije i Crne Gore, a koja polazi od teze da Hrvati, Bošnjaci, Srbi i Crnogorci govore zajedničkim jezikom, začudila je brojne ozbiljne lingviste.
Među njima je i doc. dr. sc. Marko Alerić, profesor s Odsjeka za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu, koji kaže da ta inicijativa nije potekla ni iz hrvatskih ni iz srpskih ozbiljnih lingvističkih krugova. Ta je deklaracija, kaže, nešto anakrono, a s druge strane ništa originalno i ništa novo. Povremeno se javljaju neki koji podmeću tezu o zajedničkom jeziku jer se, to je njihov glavni argument, razumijemo pa se onda, eto, radi o istom jeziku.
Međutim, svatko osjeća i svatko može prepoznati da su to različiti jezici. Slični su na leksičkoj razini, ali na unutarjezičnim razinama, koje su puno dublje, oni se razlikuju, piše Večernji list.
Kako deklaraciju doživljavate kao hrvatski lingvist?
Nas Hrvate, zbog povijesnog iskustva mađarizacije, germanizacije, talijanizacije i srbizacije, ta deklaracija vrijeđa. Ona nam doziva živo sjećanje na nasilno izjednačavanje hrvatskoga s drugim južnoslavenskim jezicima i to zbog razloga koji su ponajprije politički. Ona najavljuje ponovnu potrebu da se borimo za svoj nacionalni identitet.
Što je zapravo cilj te deklaracije?
I ja se to pitam. Nije mi jasno kome je ona potrebna danas, kada je propala i ilirska i jugoslavenska ideja. Pitam se kamo to vodi, jer deklaraciju je nemoguće provesti.
Povod za deklaraciju, kažu inicijatori, jesu “posljedice političkih manipulacija jezikom i aktualnih jezičnih politika u BiH, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji”.
Takva teza pokazuje potpuno nepoznavanje teorije standardnog jezika. Doista se čudim toj izjavi u deklaraciji. Standardni se jezici i oblikuju zato da bi bili normirani i da bi se što manje mijenjali. Ako standardni jezik nije normiran, propisan, nego ako slobodno prihvaća sve i svašta što dolazi iz drugih jezika, tada standardni jezik ne postoji, odnosno on svoj najvažniji cilj, a to je komunikacija u široj jezičnoj zajednici, ne može ostvariti.
Autori pozivaju na “slobodu miješanja, uzajamnu otvorenost te prožimanje različitih oblika i izričaja zajedničkog jezika na sveopću korist svih njegovih govornika”. Kakav bi to jezik proizvela takva praksa?
To vodi u kaos, u nemogućnost oblikovanja jezika, a to znači i nacionalnog identiteta. Ako nemamo svoj standardni jezik i ako ponovno propitkujemo načela njegova normiranja, vraćamo se u razdoblje od prije 150 godina. Tjeraju nas u davnu prošlost. Mi smo sve te faze prošli, i zaluđenost ilirskom idejom i tzv. ilirskim jezikom.
Znači li to da jezikom manipuliraju pokretači deklaracije?
Definitivno. To je politička inicijativa, pokušaj buđenja ideje jugoslavenstva.
Slažete li se s ocjenom našega velikog lingvista Radoslava Katičića, koji kaže da ta inicijativa želi srušiti hrvatski kao jedan od službenih jezika Europske unije?
Ne mogu oni to ostvariti. Oni pokušavaju umjetno zbližiti narode i to na pogrešan način. Mi se nećemo približiti i više poštovati jedni druge ako ne poštujemo činjenicu da taj drugi ima svoj jezik. Želimo li nekom narodu iskazati poštovanje, najbolje ćemo to učiniti prihvaćanjem činjenice da taj narod ima svoj jezik i da taj jezik naučimo. Potpuno je besmisleno to što govore da trebamo ujednačiti jezik, promijeniti jezičnu politiku tako da prihvatimo druga jezična obilježja jer će to tobože značiti i prihvaćanje drugoga naroda. Pa to je suludo. Po tome bi onda svi jezici na svijetu tebali biti isti pa ćemo se tada, kao, svi poštovati. Deklaracija je buđenje propale jugoslavenske ideje i mislim da su svi autori i potpisnici duboko svjesni da od toga ne može biti ništa.
Čemu onda deklaracija?
Na taj način žele stvarati nemir, ponovno tjerati na propitkivanje propale jugoslavenske ideje, ideje države i tobože jedinstvenog jezika, što onda znači i jedinstvenog naroda i slično.
Zanimljivo je da autori deklaracije nigdje nisu naveli ime toga zajedničkog jezika?
Da, to je ujednačavanje onoga što se ne može ujednačiti. Pozadina je zapravo jedan narod, jedan jezik, jedna država, a onda i jedan kralj, jedan vođa itd. To je uvođenje jezičnog kaosa, nereda. Ako svoj jezik ne možemo razlikovati od drugoga, tada se ne možemo prepoznati ni kao pripadnici jedne nacionalne zajednice, jer je nacionalna zajednica = jezična zajednica.
Autori deklaracije spominju i skupo prevođenje…
Prevođenje ne samo da je nužno za različite jezike nego su prevođenja i tumačenja potrebna i unutar svakog jezika. Zamislite što bi se sve moglo dogoditi da u pravnoj, medicinskoj ili kojoj drugoj terminologiji danas preuzimamo termine koji su dio drugog jezika.
Tezu o zajedničkom jeziku argumentiraju tvrdnjom da su i engleski, francuski, njemački itd. policentrični jezici kojim govori više naroda. Stoji li ta argumentacija?
Ne stoji. Pokušajmo tu tezu primijeniti na danski, norveški i švedski, koji su sličniji nego hrvatski i srpski, ali su narodi potpuno različiti. Ako se mi smatramo posebnim narodom, a oduvijek smo se smatrali, tada nam nitko ne može nametati svoj jezik. Ova je deklaracija otvorena agresija na hrvatski jezik i na hrvatski nacionalni identitet, koji je uvijek povezan s jezičnim identitetom. Zašto otvorena? Zato što se ni u Jugoslaviji nikad nisu usudili ovako javno pozivati na ujednačavanje jezika. Bilo je tajnih pokušaja. Dakle, ono što smo uz najveću muku uspjeli ostvariti Deklaracijom o hrvatskom jeziku neki sad pokušavaju poništiti. I opravdati sve ono što su drugi činili protiv hrvatskog jezika i njegovih govornika.
Što mislite o Snježani Kordić, jezikoslovki i kroatistici iz Osijeka, suautorici Deklaracije o zajedničkom jeziku koja je vjerojatno i glavna pokretačica ove inicijative?
– Nije mi jasno koja je njezina motivacija da se ide boriti za davno propalu ideju. za nešto što je samo djelomično u domeni lingvista, a puno više u domeni naroda i nacionalnog identiteta i države, odnosno nacionalne i jezične politike. Ona kao lingvistica ne može ništa nametati jezičnoj zajednici.
Spomenut ću vam jednu zgodu. Pričala mi je jedna majka čiji sin ima 4-5 godina da su jednom slučajno prebacili na crtić koji se prikazivao na srpskoj televiziji. Nakon tri minute slušanja mali se okrene i kaže: “Mama, televizor se pokvario.” Dijete nije opterećeno, nešto razumije, ali shvaća da to nije hrvatski jezik.
