O Deklaraciji o zajedničkom jeziku: Pogrešno definiranje, pseudo-znanost, jugoslavenski esperanto, nepismenost….

Piše: Prof. dr. sc. Kristijan Krkač

Vis-à-vis „Deklaracije o zajedničkom jeziku“, tj. nekom jeziku koji se u tekstu deklaracije naziva „zajedničkim standardnim jezikom policentričnog tipa s prepoznatljivim varijantama“, kaj je sasvim šašava špreha nekakvih žargonskih tutleka, flajpana, pikzibnera, bilmeza i niškoristi za javne šolde, mogu se pružiti neke napomene koje nisu previše dvojbene.

Ovih dana mnogi političari i drugi naveliko natječu ko bu rezolutnije, ponekad uz zrnce vica, odbacil tu deklaraciju, ali malo njih drži se stvari u pitanju i elementarnih pogrešaka koje su njome počinjene, tj. već samim nazivom i definicijom. Zato treba početi od poznatog i elementarnog, a taj pristup mogel bi razotkriti ak ništ drugo, a ono barem duboko šarlatanstvo autora teksta.

(1) POGREŠNO DEFINIRANJE. „Zajednički jezik policentričnog tipa“ naziv je koji se može primijeniti na većinu mrtvih i živih rasprostranjenih prirodnih jezika koji redovito sadrže nacionalni standardni jezik i skup narječja. To pak znači da ako se za jezik X navedeni izraz uporabi u definiciji, onda može služiti samo kao dio definiensa, a ne kao definiedum. S obzirom da se definiens sastoji od višeg roda (genus proximum) i specifične razlike (differentia specifica) i da su specifične razlike redovito navođenja nacija koje govore određenim prirodnim jezikom, preostaje mogućnost da je navedeni naziv viši rod, a ne ime jezika kojeg se želi definirati. S obzirom da autori deklaracije tvrde da je to naziv jezika, doslovno su ga pogrešno ili imenovali ili definirali ili oboje.

(2) PSEUDO-ZNANOST. Pisci deklaracije daju si za pravo implicirati i tvrditi određenu teoriju o podrijetlu jezika, iako je sasvim jasno da niti jedna od postojećih između 5 i 10 teorija nema dovoljno evidencije sebi u prilog kako bismo ju prihvatili, tj. kako bismo preostale odbacili. Deklaracija dakle počiva na onome što se u filozofiji znanosti naziva pseudo-znanstvenim postavkama, pogrešnoj i erističkoj argumentaciji.

(3) JUGOSLAVENSKI ESPERANTO. Navedeni izraz nije ime niti jednog poznatog prirodnog jezika. Dakle, radi se o skovanom imenu za neki umjetni jezik poput primjerice esperanta, a poznato je s kakvim je gađenjem o tom jeziku pisao primjerice Ludwig Wittgenstein (RP 60). Usto, propast esperanta kao potencijalnog svjetskog jezika sasvim dovoljno govori o umjetnim pokušajima stvaranja prirodnih jezika.

(4) NEPREPOZNATLJIVOST. Izraz „s prepoznatljivim varijantama“ dvojben je iz nekoliko razloga. Prvo, „varijanta“ je riječ koja se koristi za prirodne jezike što je pogrešna klasifikacija. Preciznije govoreći, podjela pojma jezika je načinjena protivno logičkim pravilima podjele pojma. Drugo, riječ „prepoznatljive“ za varijante također je dvojbena, jer je činjenica ne samo da postoje dijalekti jezika koje autori nazivaju „varijantama“ koji su nedvojbeno nepoznati velikoj većini govoritelja njihovog jezika (npr. dijalekti kvarnerskih otoka ili sela u Hrvatskom zagorju), nego postoje i dijalekti koji imaju međunarodno priznati status jezika (npr. kajkavski jezik).

(5) NEPOSTOJANJE KULTURE. Ako je točno da je značenje riječi njezina uporaba u jeziku i da je uporaba jezika dio oblika života ili kulture kako nas je podučio spomenuti Ludwig Wittgenstein (FI 23), onda bi zasigurno morala postojati neka kultura kao prirodna podloga tog jezika deklaracije. No prelazeći pogledom preko područja u kojima žive govoritelji „varijanti“ tog jezika ne nalazimo nikakve dostatno relevantne sličnosti koje bi činile jedinstven kulturni predložak ili šprancu. Štoviše, nailazimo na zastrašujuće razlike u kulturama (npr. kajkavci u Kansas Cityju ne dijele skoro ništa od kulturne podloge niti s govoriteljima drugih dijalekata hrvatskog jezika, a jako malo čak i s govoriteljima kajkavskog u Hrvatskoj).

(6) NEPISMENOST U JEZIKU ČIJE SE POSTOJANJE POSTULIRA. Na koncu, ali svakako ne i najmanje važno, sam izraz „zajednički standardni jezik policentričnog tipa“ je izraz koji sadrži više tuđica, nego riječi tog jezika, a još manje riječi njegovih „prepoznatljivih varijanti“. Dakle, sam nije napisan riječima i izrazima jezika ili varijanti koje imenuje, pa je pitanje kojim je jezikom napisan? Možda nekim „meta-zajedničkim jezikom policentričnog tipa“ što pak vodi beskonačnom regresu za što znamo da je pogrešna argumentacija.

Facebook Komentari