Nismo sretne jer ova država ne odgovara snu koji je 766 naših poginulih suborkinja zajedno s nama preživjelima sanjalo

Govor s današnje tribine Uloga i doprinos žena u Domovinskom ratu Zorice Gregurić, vukovarske braniteljice.

ULOGA I DOPRINOS HRVATSKE DRAGOVOLJKE I BRANITELJICE DOMOVINSKOG RATA U CIVILNOM DRUŠTVU

Kada spomenemo pojam hrvatske dragovoljke i braniteljice Domovinskog rata automatski se mentalno ali i emotivno prebacimo u ratne devedesete godine, vidimo mlade djevojke i žene u prikrivnim odorama u raznim ratnim situacijama i većinom smetnemo s uma kako su se i devedesetih rađala djeca, a mlade djevojke i žene u prikrivnim odorama postajale majke.

Danas su naša djeca odrasla, a kako su rasla tako smo se suočavale s potrebom djelovanja u civilnom društvu kojeg smo postale dio, nakon veličanstvene pobjede nad srpsko-crnogorskim agresorom. Pobjede na koju moramo biti ponosni, no radost ponosa nam uvelike pomuti sadašnje stanje civilnog društva i stupanj prihvaćanja vrednota koje smo ugradile zajedno sa svojim suborcima u temelje suvremene, nezavisne i suverene Republike Hrvatske.

Jesmo li danas ponosne – jesmo, naravno ta imamo slobodnu i samostalnu državu. Jesmo li sretne, nismo jer ova država u kojoj danas živimo ne odgovara snu koji je 766 naših poginulih suborkinja zajedno sa nama preživjelima sanjalo tih ratnih devedesetih kada su moralna i etičke načela poput solidarnosti i požrtvovnost u onom krvavom ratnom kaosu bila doista, a ne samo deklarativno, na najvišem stupnju.

Žene su kako u ratu tako i nakon njega imale širok, ali i specifičan spektar djelovanja, odnosno uloga i aktivnosti. Sloboda, pravda, vladavina prava, mirotvorstvo, ravnopravnost i poštova¬nje prava čovjeka, vrednote proistekle iz Domovinskog rata zapisane u Deklaraciji o Domovinskom ratu, nažalost sve češće se više ne prepoznaju u civilnom društvu u kojem sada živimo.

Nevenka, Viki, Jasna, Ružica dale su svoj život za Boga, obitelj i domovinu, što bi rekle Dubravka, Bojana, Maja, Sanja koje su tu i nastavljaju tamo gdje su on prije stale.

I danas su naše hrabre žene na prvoj crti, mnoge marginalizirane, oduzima im se čak i pravo na rad. Ima li što gore nego utišati glas koji govori istinu. Danas se s tim problemom nosi dragovoljka Domovinskog rata, ratna izvjestiteljica i osnivačica prvog ratnog radia u RH koji pokrivao Bjelovarsko-Bilogorsku i Virovitičko-Podravsku županiju te pakračko-lipičko područje. Takve žene zaslužuju priznanje i zahvalu, a ne šikaniranje kojem su danas izložene. Umjesto njih koje bi svojim bogatim iskustvom pomogle izgraditi civilno društvo, na vodeća mjesta dolaze oni koji su bježali iz Hrvatske onda kada je trebalo hrabro stati naspram srpsko-crnogorskog agresora i obraniti svoju domovinu.

Osim uobičajenog obiteljskog i poslovnog angažmana, uz bivše ratnice koje se profesionalno bave politikom, danas sve češće imamo prigodu čuti glas hrvatskih dragovoljki i braniteljica u Domovinskom ratu koje glasno i hrabro kroz građanski aktivizam progovaraju o društvenim, političkim i gospodarskim procesima koji su krenuli obrnutim smjerom. Danas kada spomenemo hrabre žene Zadra, hrvatske dragovoljke i braniteljice, svi znaju kako su u pitanju specifične reakcije na društvene i političke prilike, i sramotni odnos prema Domovinskom ratu i hrvatskom ratniku. Žene ratnice danas umjesto puškom, riječju sudjeluju u obrani vrednota koje se netko usudio izigrati i gaziti. Takvih situacija sve je više i više, upravo iz razloga jer smo standarde civilnog društva podigli na najvišu razinu, a sada nam se to na jedan način osvećuje te smo ponovo u situaciji braniti osnovne jednog društva i države, a to su nacionalni identitet i granice, od sve jačih nasrtaja posebno glasnih iz Republike Srbije, ali i onih unutar Hrvatske inficiranih i kronično oboljelih od zla komunističkog totalitarizma.

Građanski aktivizam se sve češće susreće kao oblik aktivnog participiranja u civilnom društvu. Kada bilo koji segment društva zakaže, razni su uzroci i razlozi no ista odgovornost svih. Mi koje smo bile rame uz rame s našim suborcima u obrani Domovine, tada od agresora koji je silom oružja i oruđa pretendirao na teritorijalni i drugi integritet naše Domovine, i sada u situaciji u kojoj se nalazimo pokazujemo što znači biti hrabar i odgovoran član civilnog društva. I vi dragi suborci sada stanite i stojte uz nas rame uz rame, jer jedni bez drugih ne možemo.

Ne tako davno imali smo privilegiju živjeti u vremenu heroja. Podsjetit ću na riječi prof Jurčevića autora knjige Heroji Vukovara: „Herojsko doba hrvatske povijesti bila je obrana od srpskog agresora 90-ih godina, te je važno to herojstvo institucionalizirati kao najveću vrednotu Domovinskog rata. Ne samo da heroji iz Domovinskog rata nisu postali uzori, kao što je uobičajeno u povijesti, nego se dogodio obrnuti proces“

Nažalost svjedočimo upravo istini ove zadnje rečenice, jer nam značenje te riječi pokušavaju ogaditi licemjeri koji nisu imali hrabrosti braniti Domovinu, a sve češće im podliježu i sami branitelji, ne shvaćajući da omalovažavanjem tuđeg herojstva omalovažavaju i sami sebe. A za procese koji su pred nama itekako je potrebno herojstvo, jer heroji nisu samo ratnici, nego i državnici (bar bi trebali biti), zakonodavci, umjetnici, svaka nacionalno osviještena Hrvatica i Hrvat koji se danas upuštaju u borbu za ostvarenje sna koji mnogi sanjahu stoljećima, a mi dosanjasmo devedesetih.

Što poručiti preživjelim hrvatskim dragovoljkama i braniteljicama? Nismo završile, nego smo tek na početku. Državu poput djece koju smo rodile valja postaviti na noge i usmjeriti. A ove Lijepe Naše, često vođene u pogrešnom smjeru iz neznanja ili drugog razloga, nikada se, kao ni rođenog djeteta nećemo odreći, nego s ljubavlju usmjeriti. Jer mi smo i ratnice i majke.

Zorica Gregurić
Zagreb, 30.ožujka 2017.godina

Facebook Komentari