Hribar za srbijanske medije: Hrvatska država se nalazi u previranju, zaražena je fašistoidnom gripom

Redatelj o povlačenju s mjesta direktora Hrvatskog audio-vizualnog centra, protagonistima “Mein Kampfa”, kompliciranoj političkoj situaciji…, stoji na početku intervjua Hrvoja Hribara za srbijanske Večernje novosti objavljenog pod naslovom “Zagreb trese gripa fašizma”, koji prenosimo u cijelosti.

HAVC je proteklih sedam godina služio je kao najbolji primjer svim filmskim centrima u regiji – prvi put u povijesti ovog prostora filmski radnici izborili su se za zakon koji im jamči autonomiju. Po sustavu HAVC-a, financiranje proizvodnje filmova ne zavisi od volje političara i stranaka koje su na vlasti, niti od poreza iz džepova građana, nego novac osigurava industrija koja komercijalno eksploatira audio-vizualna djela.

A onda je država sredinom 2016. i pod “palicom” tadašnjeg ministra kulture Zlatka Hasanbegovića, započela “discipliniranje” filma. U HAVC je poslan upravni nadzor, državna revizija dala je nepovoljno mišljenje o njegovom radu, što je početkom veljače ove godine rezultiralo ostavkom Hrvoja Hribara, koji je kao direktor s velikim uspjehom vodio ovu instituciju.

– Povukao sam se, jer sam shvatio da unutar HAVC-a više ne mogu braniti sam sustav U Hrvatskoj je sada na snazi i u punom naletu fantastična akcija “Puk’o nam je film”. Nju je potpisalo više od osam stotina ljudi koji se bave filmom, istaknutih osoba iz kulture, najuglednijih intelektualaca i odvjetnika, i to je snaga koja nastavlja borbu za to da se sustav našeg filmskog centra zadrži i očuva – kaže u razgovoru za “Novosti” Hrvoje Hribar, poznati hrvatski redatelj i jedan od najcjenjenijih intelektualaca u regiji koji je nedavno boravio u Beogradu kao član žirija ovogodišnjeg Festa i bio član žirija programa “Srpski film”.

* Posljednjih mjeseci na vašu “adresu” stizale su brojne optužbe – od toga da je HAVC odlučivao o financijskom planu bez suglasnosti ministarstva kulture, pa do korupcije. Što je pozadina tih napada?

– U nekim previranjima koja su politička, i u jednoj potpuno nejasnoj političkoj situaciji u Hrvatskoj, ljudi koji su vodili HAVC morali su stati, jer su napadnuti od onih koji u demokraciji vide korupciju. To je ona čuvena teza iz “Mein Kampfa” da su Židovi, liberali i socijalisti stvorili korupcijski sistem nazvan Weimarska Republika, koju vođe trebaju ukinuti i zavesti red po višem kriteriju i smislu.

* Je li to sada dominantna politika hrvatske vlade?

– Ne bi trebala biti, međutim, dogodilo se to što se dogodilo. Godinu dana smo bili pod strahovitom paljbom našeg možda arhineprijatelja, Javnog medijskog servisa Hrvatske, koji nas je prvo ideološki diskreditirao, i s potpunim nerazumijevanjem sustava financiranja HAVC-a i načina odlučivanja. Potom je stigao i negativan nalog državne revizije, koji je paranormalan, i koji upravo poriče ono osnovno, a to je pravo ove institucije da autonomno upravlja svojim sredstvima.

* U listopadu prošle godine vašu smjenu javno su zatražile udruge iz Domovinskog rata zbog filma “15 minuta – masakr u Dvoru”. Izgleda da ste se najviše zamjerili “patriotima”?

– Situacija u Hrvatskoj je dosta komplicirana. Početkom 2016. imali smo jednu vladu koja je bila vrlo agresivno ideološki obojena, i jednog vrlo bizarnog ministra kulture. On je imao koncept rušenja ne samo HAVC-a, nego i svih drugih struktura civilnog društva, kao i samog koncepta kulturne autonomije, koji je bio prihvaćen u Hrvatskoj prilikom ulaska u EU. Ta vlada je pala, ali su njeni protagonisti ostali vrlo moćni i na javnoj sceni i u podzemlju, i očigledno je da im ljudi iz HAVC-a smetaju. Ovo što ću sada reći je politički komentar, nije više kulturni – hrvatska država se nalazi u previranju, zaražena je fašistoidnom gripom, i treba vidjeti hoće li vlada Andreja Plenkovića uspjeti izboriti svoj organski imunitet i da se riješi toga, ili će doći do nekog nepredvidivog razvoja. Danas se čitav svijet i čitava Europa klackaju na rubu jednog bezdana. Taj zov fašisoidnog pojednostavljenja svih pitanja, koji ne uključuje nijedno rešenje bilo kog problema s kojim živimo, nešto je što prijeti i francuskom narodu, skandinavskom, španjolskom, i ovo će biti vrlo zanimljivo proljeće za planetu Zemlju.

* Tko sve priziva taj koncept filma kao prigodnog političkog i nacionalnog agitpropa?

– Taj koncept nema nikakve šanse, ali se priziva, zato što ljudi koji su devedesetih godina, radeći po takvom modelu i privatizirajući filmska poduzeća, osigurali sebi ogroman novac. U međuvremenu su ga potrošili, i sada s praznim torbama idu po još. I ne znaju drugačije, nego prizivajući model neke ideologijske kinematografije, koja je višestruko blasfemična. Živimo u eri digitalnog tsunamija koji je puno manje simpatičan nego što smo to mislili kad smo prvi put dobili mobilni telefon i kompjuter. Radi se o tehnološkoj promjeni, uz koju dolazi i politička promjena, i ideja digitalne ekonomije, koja ruši osnovne standarde kroz koje smo mi u Europi radili kinematografiju posljednjih stotinjak godina.

* Što to, zapravo, znači?

– U takvim uvjetima nametanje nekog doktrinarnog kinematografskog djela koje će u dugim redovima djeca iz škole gledati po nekom diktatu sada je neizvedivo. Ono što je izvedivo jest da neko pokuša pokupiti novac iz tih javnih blagajni, koje čine filmski centri, naročito javne televizije. Tu se radi o hajdučkom, gorštačkom upadu u pune silose jedne sređene zajednice, poslije kojeg nećemo imati totalitarnu kulturu, nego pustoš i reality showove.

* Kako je hrvatski politički establišment primio “Ustav Republike Hrvatske” Rajka Grlića, koji govori i o ustaštvu koje se stalno regenerira, Katoličkoj crkvi koja ga podržava?

– Mislim, prije svega, da je “Ustav” najbolje Grlićevo delo, u kojem su on i scenarist Ante Tomić napravili osobnu katarzu. Snimili su film pun ljubavi za svoje likove, i tamo gdje su oni transferzivni, i gdje su glupi, grešni, zagađeni ideologijom… To je ono što je obasjalo hrvatsku publiku, i vrlo sam ponosan što je taj film izašao ne samo iz HAVC-ovog sistema financiranja, nego i iz njegovog mentaliteta. Kad nas desničari optužuju da smo koruptivna hobotnica samo zato što nam industrija odlučuje o financiranju, mi odgovaramo da smo “ljubavna hobotnica”. U HAVC-u su redatelji koji su poznati po konzervativnom stavu, anarhičnom, ljevičarskom…, i svi su zajedno, jer vjeruju da je čin i umijeće pravljenja filma nešto što ne zalazi u bilo koju ideologiju. Napravili smo atmosferu u kojoj linija podjele ide samo po tome da li je neko dobar ili loš autor, a ne po ovim našim stereotipima, i do zla boga dosadnim rovovima, u kojima živimo po istrunulim modelima koji više nemaju budućnost.

* Usprkos političkim situacijama, posljednjih godina gotovo da nema srpskog filma koji HAVC nije sufinancirao, kao i mnoge druge u regiji. Postavili ste neku malu, filmsku “Jugoslaviju i Europu”?

– Svojom proaktivnom politikom koprodukcija, i s fantastičnim selektorom Sanjom Ravlić, mi smo ove godine imali sedam kandidata za Oscar. Hrvatski film, srpski, islandski, rumunjski, makedonski, i dva kratkometražna, koji su bili u trci za američku nagradu, imali su na sebi etiketu HAVC-a. Film je kolektivno djelo, radi ga zajednica koja se okupi oko kamere, koliko god mi uzgajali iluziju o autoru kao o “bogojavljanju više sile među prostim pukom”. Ta zajednica sasvim sigurno nema naciju. Ono što joj je zajedničko su ideja, scenarij, operativni plan, premalo novca, iskra duboko u želucu koja kaže da bi to mogao biti sjajan film, i veliki strah hoće li ga uspjeti napraviti. Ta zajednica se danas, s obzirom na to kako se financiraju filmovi, raširila na sve strane. Ako je nešto u Europi postalo zaista europski u pravom smislu – da se ljudi zajedno okupe na terenu oko nečega, onda su to veliki nogometni klubovi i europske filmske ekipe. Ti filmaši, ako duboko u duši osjećaju da negdje zaista pripadaju, onda je to filmska nacija.

POLICIJSKO-UDBAŠKA BAŠTINA

* Popisi”antidržavnih” filmova na ovim prostorima ipak nisu “patent” ovog vremena?

– Nema neprijatelja do dobrog popisa! U našim distributivnim kulturama, gdje ljudi čekaju u redu za neka javna sredstva, postoji taj gorštački nagon da se iz igre izbaci konkurent, da se onoj drugoj strani u kolijevci pobiju djeca, da ne bi narasla i osvetila roditelje. Ta stara tradicija potkazivanja, koja je strašno jaka i na Balkanu i u Austrougarskoj, jedan je neodoljiv zov. Po njemu ćete uvijek prepoznati tradicionaliste naše policijsko-udbaško-potkazivačko-inkvizističke baštine.

Facebook Komentari