Mirko CroCop održao motivacijsko predavanje na EFZG-u „Uhvati me za riječ“.

CroCop - Marko Banfić

Piše: Marko Banfić

Mirko Filipović, legendarni hrvatski MMA borac i bivši pripadnik ATJ Lučko, održao je na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu motivacijsko predavanje u sklopu projekta „Uhvati me za riječ“.

Projekt je to Debatnog kluba EFZG-a, koji se organizira već drugu godinu, sa ciljem organizacije predavanja poznatih osoba iz javnog života koje su svojim radom i znanjem postigli zapaženi uspjeh u području u kojem djeluju.

Mirko nam je ispričao priču svog života; s 12 godina pomagao je ocu radeći na pilani (cirkularna pila ručne izrade koju je njegov otac sam napravio).

Kazao je da je njegovo djetinjstvo bilo ključno za njega jer se naučio raditi i stekao radne navike. Poslije pomaganja ocu, posvećivao se vježbanju. U to vrijeme nije bilo utega ni druge gimnastičke opreme, te je uz očevu pomoć izbetonirao prve utege u limenkama od krastavaca ne sluteći kako bi jednoga dana mogao od toga živjeti.

Danas, kako on kaže, plaćaju te koliko vrijediš, a vrijediš koliko treniraš.
Na upit o tome što mu je najveća motivacija, kazao je Drago.

Drago je, u ono vrijeme, bio veliki fakin, pun novca, cure su ga obožavale, vozio je najskuplje i najbolje aute u bivšoj državi (Audi A1 i kabriolet Porschea), a bio je sumještanin i obiteljski prijatelj.

Obogatio se radeći na benzinskoj crpki u vrijeme nestašice nafte i vožnje par-nepar, a kasnije je bio vlasnik jako popularnog kluba.

Klub je tokom rata prodao. Bogatstvo nije zadržao, priča Filipović, već ga je prokockao. Taj negativni primjer motivirao je Mirka da uvijek pazi na svoje novce, „pet puta preokrene kunu prije nego li je potroši“.

Krajem rata, umire mu otac, a Mirko odlazi služiti vojsku, nakon koje se upisuje u policijsku akademiju. Posebno me se dojmilo, što je on kao mlad dečko, 19-20 godina, došao u Zagreb s majčinih zadnjih 400 DEM i snalazio se za stan i hranu.

Kao što je Mirko rekao, djetinjstvo je bilo ključno za njega i za stjecanje radnih navika. Uz studiranje, mladi Filipović imao je sreću i pomoć dobrih ljudi u pronalaženju posla kojim se uzdržavao.

Po meni, kao studentu ekonomije, najvažnije su dvije priče: Priča o Dragi i priča o mladiću koji se želio oženiti.
Prva, jer govori o čovjeku koji je imao sve: sreću da radi na pravom mjestu u pravo vrijeme, u ovom slučaju na benzinskoj postaji u vrijeme nestašice goriva i vožnje par-nepar.

Velike novce koje je zaradio, provodi, ženske, a kasnije i klub kojeg je otvorio, a bio je jako popularan. Toliko popularan da su ljudi u redu stajali da uđu, a toliko uspješan da bi prodao 80 boca konjaka tokom vikenda (jako veliki novci).

Nudili su mu i 800.000 DEM da ga proda, ali nije htjeo. Došao rat i prodao ga za 120.000 DEM.
Nažalost, kao i mnogi, i Drago je imao veliki porok, kockanje koje ga je stajalo bogatstva. Prokockao je čitav svoj imetak, pao na prosjački štap i postao predmetom poruge cijeloga sela.

Više godina kasnije, Mirko je pitao Dragu koliko je najviše novaca imao u životu. Ovaj mu je odgovorio da nije siguran, ali oko milion maraka.
Na upit zašto barem pola tog iznosa nije uložio u, primjerice nekretnine u Zagebu i na moru, takoreći, „sakrio taj dio novca od sebe“ i dohvata svoje kockarske karijere, Mirko dobiva odgovor: „Nisam se toga sjetio“.

Druga, priča je o mladiću koji je poput Mirka došao u Zagreb bez novca i igdje ikoga. Mirko mu pronalazi stan i daje posao u svom borilačkom klubu.

Jednom je tako došao taj mladić Mirku i rekao mu da se zaljubio u neku djevojku i kako će se njih dvoje oženiti. Mirko ga je upozorio na to da su i on i djevojka mladi i financijski nestabilni, i da bi mu se brak mogao raspasti za godinu dana kad iskrsnu prvi problemi. Mirko se prevario, jer brak je potrajao samo osam mjeseci.

Kao kontrast, Filipović navodi kako njegova žena žali što on nije češće kod kuće, „pa makar i bili podstanari.“
„Da smo podstanari, onda bi mi se popela na glavu s prigovaranjem zašto nisam više postigao za djecu, zašto smo podstanari i tako to“ …

Po meni, ove dvije priče, osim što su zabavne, pružaju nam i važnu pouku koju bi svaki mladi čovijek trebao naučiti i ne „opeći“ se u životu.

Prva pouka jest da treba sačuvati novac kad ga imaš, jer neće nas sreća uvijek služiti niti ćemo biti uvijek mladi i sposobni uzdići se iz pepela.

Jednom kada ga imamo, pametne osobe će uložiti dio novca u raznovrsnu imovinu (ili u banke, fondove itd.) kako ne bi sve spiskali i kruha molili pod stare dane. Savjet je možda jednostavan i opće razumljiv, ali ljudi su takva bića da neće slušati tuđe savjete ma koliko pametni ti savjeti bili, sve dok se i sami ne opeku.

Druga važna stvar koju smo naučili je da se ne može živjeti samo od ljubavi. Za muškaraca je najbolje oženiti se tek kad nađe posao, stan i ostalo.

U konačnici, ovaj primjer mi pokazuje da i ljubav možemo promatrati u ekonomskim terminima.
Mladić, koji i nije imao pravi posao, imao je cijeli dan vremena da provodi sa svojom djevojkom, ženom. Ali njegovo vrijeme nije bilo cijenjeno, kako ni na tržištu rada, tako na kraju ni kod njegove nesuđene ljubavi.

S druge strane, Mirko Filipović, kao jedan od najboljih MMA boraca na svijetu, može puno zaraditi po pobjedničkoj borbi. No da bi pobijedio, Mirko mora puno rada, truda i vremena uložiti u svoje treninge. Puno vremena Mirko provede u inozemstvu, putujući od Amerike do Japana.

I zato, njemu je njegova obitelj navažnije što ima, a vrijeme koje on može provesti s njima jako cijeni.

Facebook Komentari