Bez politike: Diktatura površnosti društva u čijem mentalitetu su ukorijenjene sve njene manifestacije

Piše: Snježana Nemec

Danas glazbena scena u Hrvatskoj gotovo da i ne postoji, ali ono što gledamo i slušamo je zastrašujuće.

Scena na kojoj defiliraju raznorazne pjevačice i pjevači, bez sluha, bez ukusa, zategnuti, nategnuti s atributima u prvom planu, na kojoj pojam kiča poprima svoj oblik i značenje u pravom smislu riječi, koji pobuđuje površne i trenutne osjećaje, strasti i koji se u konačnici pojavljuje kao manipulator svih kulturnih vrijednosti.

Masovna kultura koja, ako ne već vulgarna onda je debelo na granici te iste vulgarnosti. Diktatura površnosti društva u čijem mentalitetu su ukorijenjene sve njene manifestacije. S mišlju vječnog trajanja i bez mogućnosti stvaranja kritički osviještene javnosti koja bi pružila otpor.

Glazbeni je to sinkretizam, neukusno spajanje svih mogućih i nemogućih stilova koji u sebi sadrži blago rečeno neautentičnost, zagađenje, infiltraciju simbola i značenja koji pripadaju drugim nekompatibilnim tradicijama.

Osjetilo ukusa za glazbu nam se nedvojbeno smanjuje, gotovo da nestaje, pa danas na toj sceni vidimo tragičan spoj epike, lirike i drame, gdje eufonija, milozvučnost postaje gadljiva i iritantna.

Više podsjeća na neke obredne pjesme izvođene u sklopu nekog rituala, ali ovaj ima samo jedno značenje, ritual neukusa koji para uši i zdrav razum, i u kojem raznorazne Cece, Goce, Nece, Lece, Vece, Huljićeve i njemu slične pjevačice buče, riču, kliču, zavijaju, vodeći se valjda instinktom za preživljavanjem, diktirajući sirove, debilne glazbene trendove i kulturne vrijednosti.

Trendovi koji pušu i dolaze s istoka, koje ni kultivizirani istok ne voli, ali mi objeručke prihvaćamo, bez ikakvih kriterija i vrijednosti.

Kad smo već kod istoka prije nekoliko godina vlasniku Pink televizije dodijeljena je nagrada Najmenager.

Nagradu mu je uručio veleposlanik Srbije. Na upućen mu upit što misli o glazbi koja se vrti na njegovoj televiziji odgovorio je: Ja ne gledam vašu televiziju. Odrastao sam na rocku, bluesu, klasici, i glazba je umjetnost prema kojoj bi se, kako je govorio Schopenhauer trebali odnositi kao prema gospodinu, pred kojeg treba stati čekajući da vam nešto kaže. To ne vidim i ne čujem.

Evo što nam pjesme danas govore: „Imam garažu i mercedesa tri, još samo mi fališ ti,“ Naša je ljubav duga kao dugotrajno mleko“, Imam pravo i na noć crvenu od plača, uvijek dobijem ja status promatrača! “Dođe mi da s najviše planine u duboko more skočim sad”, “Umri muški na moj znak, ne plaši se, budi jak”, “Skočio bih i s vrha solitera, samo da me na to tvoja ljubav tjera”, “Ti si moja crkva i kafana, moja ponoć u po bijela dana,…

Prostor prepun svakodnevnog silovanja glazbenog ukusa, kulture, a kritičara niotkuda, ili misle da je njihov zadatak samo analizirati i ocjenjivati umjetnička djela. Materijala koliko hoćeš da isti konkretiziraju ovo „umjetničko“ značenje, da opišu svu ovu „ljepotu“ sa stajališta aktualnog trenutka, sa stanovišta ovih beskonačnih emotivnih mogućnosti i potreba čovjeka.

Zašto ne korespondiraju s ovim „visoko umjetničkim djelima“ i s publikom i ne ocjenjuju vrijednost egzistencije suvremenog čovjeka. Zašto ne govore o razlici. O glazbenom i kulturološkom smeću koje treba razlikovati od bogatstva tradicije koje nas vraća nekoj popevki, klapi, sevdahu…glazbenim tradicijama starijima i od bluesa.

Što je sa onom famoznom rečenicom – Neka institucije rade svoj posao. Zabranit se ne može i ne smije, ali edukacija nije zabranjena. Zašto se ne educira i pruži otpor, ako već ne po onoj Nietzscheovoj filozofiji „Postani tvrd“, barem onda „Postani malo tvrđi“, kako bi preživjeli ovo maltretiranje koje prijeti kulturi i njezinim vrijednostima.

Zar smo svi uistinu toliko plitki i površni, i ne shvaćamo svoju smrtnost, u kojoj bi barem nastojali tražiti ono nešto što nastavlja živjeti i nakon našeg odlaska s ovog svijeta, onaj zračak vječnosti u djelima.

Ono nešto što se zove besmrtnost i što će se ponavljati i nakon što umremo. Glazba Ludwiga Van Beethovena, Mozarta, Bacha, ali naravno ne samo nužno klasična, i filozofija Arthura Schopenhauera, samo je potvrda kako su ovi velikani nastavili živjeti kroz svoju umjetnost darujući je čovječanstvu.

Facebook Komentari