Aleksić detaljno pojasnio mogućnost tužbi protiv banaka za one koji su konvertirali CHF kredite

Goran Aleksić, zastupnik Snage, objasnio je na svom fb-u svu problematiku kod tužbi protiv banaka nakon konverzije CHF.

Svi vi koji ste konvertirali CHF kredite, potpuno jasno sam napisao u vodiču da je tužba nakon konverzije dvojbena i objasnio sam što je moguće tužiti, ali je ipak dvojbeno.

Vodič za tužbe odnosi se prije svega na euro i kunske dužnike, na sve CHF dužnike koji su već otplatili kredite prije konverzije ili su ih konvertirali prije konverzije, ili su ih refinancirali prije konverzije i na sve CHF dužnike koji nisu uopće konvertirali kredite pa još uvijek plaćaju CHF iznose.

Svi ovdje spomenuti imaju velike šanse da će pobijediti u sudskome sporu za preplaćene kamate. Dužnici koji su konvertirali CHF kredite na temelju zakona o konverziji također mogu tužiti, ali su njihove šanse drugačije, jer imaju novu situaciju, smanjene su im glavnice, izračuni su obuhvatili i preplaćene kamate – mada i tu postoje neke dvojbe, ali nisu obuhvatili zatezne kamate.

Najčešće mi se javljaju s pitanjima baš dužnici iz konvertiranih CHF kredita. Poručujem svima njima da tužiti svakako mogu, ali ipak su te tužbe s drugačijim izgledima nego tužbe ostalih dužnika. I dalje euro i kunski dužnici spavaju, dapače, vćenia njih vjerojatno uopće i ne prati ono čime se bavim… Dakako, moguća je tužba za ništetnost ugovora, ali nemamo niti jednu pravomoćnu presudu, pa onda ne možemo niti znati kako će to na kraju izgledati. Nadam se da sam sada bio jasan. Ponavljam još jednom dio koji se odnosi na konvertirane CHF kredite na temelju zakona.

Često se postavlja pitanje, a što s nama koji smo konvertirali naše CHF kredite u euro kredite, pa smo možda još nakon toga te kredite i refinancirali novim euro ili kunskim kreditom, imamo li i mi pravo na vraćanje preplaćenih iznosa kamata.

Nažalost, na to pitanje nema jasnoga odgovora. Banke su svim dužnicima koji su konvertirali CHF kredite nametnule nezakonito određene kamatne stope te nezakonito utvrđene fiksne dijelove kamatne stope, na temelju nezakonitih kamatnih stopa iz euro kredita.

I banke će onda, naravno, tvrditi kako su dužnici pristali na nove parametre i novu kamatnu stopu. Tu se valja prisjetiti i načela rimskoga prava: Nemo auditur propriam turpitudinem allegans – ne treba slušati onoga tko se poziva na svoju sramotu.

Jer, umjesto da u svim kreditima usklade s dužnicima parametre promjenjive kamatne stope, banke su u svim kreditima ugovorenim prije 1. siječnja 2013., te parametre jednostrano samovoljno van-ugovorno odredile i zanemarile činjenicu da su prethodno kamatnu stopu povećavale na temelju nepoštenih ugovornih odredaba.

Pa su onda u konverziji to začinile dodatno potpisom od strane dužnika. To se nikako ne može smatrati poštenom praksom, nego nastavkom nepoštenog djelovanja prema dužnicima.

Zbog toga postoji mogućnost da se umjesto tužbe za preplaćene kamate u CHF kreditu, podigne tužba protiv nezakonitih kamatnih stopa odnosno nezakonitih parametara u novim euro kreditima nastalih na temelju konverzije CHF kredita.

To je u skladu i sa zakonskim temeljima za konverziju koji su proklamirani kao izjednačavanje CHF dužnika s EURO dužnicima.

Budući da euro dužnici imaju pravo tužiti za preplaćene kamate, isto tako po novim konvertiranim kreditima bivši CHF dužnici bi po istome principu trebali imati pravo za tužbu unatoč tome što su potpisali da pristaju i na novu kamatnu stopu i na kamatne parametre. Jer, to im je na neki način bilo nametnuto, budući da u suprotnome ne bi mogli konvertirati svoje kredite.

Međutim, takav tužbeni zahtjev mora se sročiti kvalitetno i utemeljeno te odvjetnik mora biti jako dobro upućen u odnosnu problematiku da bi tužbeni zahtjev bio argumentiran i jasan.

Osim toga, u konverziji CHF kredita nisu bile priznate niti zatezne kamate koje bi banka morala isplatiti svakome CHF dužniku koji bi sudski dobio pravo na vraćanje preplaćenih iznosa kamata.

Stoga pitanje prava na preplaćene kamate za CHF dužnike koji su konvertirali, pa možda i refinancirali ili u potpunosti otplatili svoje kredite, ostaje nejasno i ostaje dvojbeno.

Zato svatko mora samostalno odlučiti što učiniti u smislu privatnoga sudskog procesa.

Osobno smatram da bi svatko morao dobiti barem zatezne kamate na temelju preplaćenih kamata, međutim, postavlja se pitanje kako do zateznih kamata ako ne postoji glavni tužbeni zahtjev.

Pritom uz kvalitetnu odvjetničku podršku valja razmotriti mogućnost da se tužbeni zahtjev formulira kao zahtjev za naknadu štete nastale nezakonitim postupanjem pružatelja kreditne usluge, a ne kao zahtjev za vraćanje neosnovano stečenog novca, čime bi se otvorila mogućnost da se traži samo zatezna kamata.

Budući da se radi o zanimljivoj i dosad nepoznatoj sudskoj praksi, moguće je da će sudovi različito odlučivati, bilo na prvome stupnju, bilo na drugome stupnju, pa zato svatko mora sam odlučiti kako će postupiti.

Ukratko, dva su temeljna problema s konverzijom CHF kredita:

a) Zatezna kamata na preplaćene iznose kamata iz CHF kredita nije obuhvaćena konverzijom.

b) Parametri i kamatna stopa u euro kreditima nametnuti su na temelju nezakonito povećane kamatne stope iz euro kredita te na temelju nezakonito određenih parametara za promjenu kamatne stope u postojećim euro kreditima.

Ta dva problema čine temelje za buduće privatne tužbe.

Budući da se radi o problematici koja je relativno nova i relativno komplicirana, možda bi bilo najbolje da se u pojedinom sudskom postupku u svrhu učinkovite zaštite prava potrošača zatraži odgovor na prethodno pitanje od Suda EU, a to pitanje mora biti kvalitetno sročeno kako bi odgovor Suda EU mogao doprinijeti pravilnoj primjeni hrvatskoga prava.

Poseban slučaj čine CHF dužnici koji su već prije konverzije tužili banku radi utvrđenja ništetnosti odredaba o promjeni kamatne stope te radi utvrđenja iznosa preplaćenih kamata koje banka mora vratiti.

Neki od njih već su odustali od tužbenih zahtjeva s objašnjenjem da je tužbeni zahtjev konverzijom ispunjen.

Na temelju članka 158. stavka 1. Zakona o parničnom postupku, u slučaju kada tužitelj povuče tužbeni zahtjev jer je zahtjevu udovoljeno van-sudski, troškove postupka plaća tužena strana.

U skladu s tom odredbom postoji nekoliko pravomoćnih rješenja županijskih sudova. Nažalost, sudska praksa nije ujednačena, pa postoje i primjeri da je tužitelj morao platiti sav trošak, ali i primjeri gdje je svatko morao platiti svoj dio troška.

Krajnji rezultat ponekad je vezan i na spretnost i znanje odvjetnika koji je zastupao tužitelja.

Ako odvjetnik nije uložio potrebne napore da tužitelj ne bude na šteti, onda i on možda snosi dio odgovornosti zašto troškovi nisu dosuđeni u skladu sa člankom 158. stavkom 1. ZPP-a. U nekim slučajevima banka se branila tvrdeći da tužbenom zahtjevu nije udovoljeno.

Udruga Franak smatra da u takvome slučaju postoje širom otvorena vrata za nastavak sudskoga procesa sve dok se konačno ne utvrdi činjenično stanje, a u najmanju ruku činjenično stanje je takvo da je cijelo vrijeme prekomjerne naplate kamate dužnik trpio štetu pa bi trebao biti najmanje obeštećen za iznos pripadajućih zateznih kamata.

Imamo i nekoliko prvostupanjskih presuda nakon izvršene konverzije u korist tužitelja, kojima je presuđeno da banka mora vratiti preplaćene kamate i pripadajuće zatezne kamate. Međutim, nema pravomoćnih presuda.

Uglavnom, kada su u pitanju konvertirani krediti sve su opcije otvorene, jer ne postoji ujednačena sudska praksa. Stoga svatko tko je tužio prije konverzije mora sam odlučiti:

a) hoće li ići do kraja i tražiti preplaćene kamate i pripadajuće zatezne kamate
b) hoće li smanjiti prvi tužbeni zahtjev te tražiti naknadu štete s tužbenim zahtjevom za zatezne kamate na iznose preplaćenih kamata
c) hoće li odustati od tužbe s tvrdnjom da je tužbeni zahtjev ispunjen i tražiti postupanje po članku 158. stavku 1. ZPP-a

Vodič za potrošače dužnike oštećene nezakonitim poslovanjem hrvatskih banaka – mogućnosti za privatne tužbe

Facebook Komentari