Misu zahvalnicu prigodom 25. obljetnice međunarodnog priznanja Republike Hrvatske u nedjelju 15. siječnja u zagrebačkoj prvostolnici predvodio je zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić, piše Ika.
U koncelebraciji bili su apostolski nuncij nadbiskup Alessandro D’Errico, riječki nadbiskup Ivan Devčić, varaždinski biskup Josip Mrzljak, križevački vladika Nikola Kekić, bjelovarsko-križevački biskup Vjekoslav Huzjak, vojni ordinarij u RH Jure Bogdan, umirovljeni vojni biskup Juraj Jezerinac, zagrebački pomoćni biskup Mijo Gorski, generalni tajnik HBK mons. Enco Rodinis, zamjenik generalnog tajnika HBK mons. Fabijan Svalina, tajnik Apostolske nuncijature u RH mons. Janusz Stanislaw Blachowiak, te drugi svećenici.
Uz mnoštvo vjernika, misi su nazočili predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović, predsjednik Hrvatskoga sabora Božo Petrov, predsjednik Vlade RH Andrej Plenković, zastupnici Hrvatskoga sabora, ministri, predsjednik HAZU akademik Zvonko Kusić, te drugi predstavnici državnih, vojnih i gradskih vlasti, kao i predstavnici znanosti i kulture.
Uvodeći u slavlje, kardinal Bozanić naglasio je kako je ovo „slavlje zahvale i molitve za našu Domovinu Hrvatsku i za mir u svijetu”.
Na početku homilije podsjetio je kako je prije 25 godina, 15. siječnja 1992. godine u zagrebačkoj prvostolnici euharistijsko slavlje predvodio sluga Božji kardinal Franjo Kuharić u koncelebraciji sa svim hrvatskim biskupima koji su za tu prigodu došli u Zagreb da bi održali svoje prvo zasjedanje u međunarodno priznatoj državi Hrvatskoj i da bi zajedno s okupljenim narodom u Stepinčevoj katedrali zahvalili Bogu za veliki dar i novi početak.
Nakon dvadeset i pet godina stasao je novi naraštaj. To bi vrijeme moralo biti dostatno za vrjednovanje protekloga razdoblja i važnosti spomena, ali ne smijemo zanemariti istinu da je to jednako tako vrijeme nakon kojega se lako zaboravljaju činjenice i ponekad pokušavaju promicati ona tumačenja koja ne odražavaju ni ozračje niti pokretačku snagu u tom vremenu, upozorio je kardinal.
„U Hrvatskoj je, kao i drugdje, komunistički sustav koristio strah i neistinu kao načine djelovanja, a na načelima materijalizma i ateizma predstavljao kao ideal čovjeka kojemu nije potreban Bog, kojemu nije potrebno da svoje življenje, djelovanje i umiranje mjeri mjerom vječnosti. U takvim nastojanjima, uz progonstva i ubijanja, uz poticanje raseljavanja Hrvata, gaženje prava, uz nemogućnost političke slobode, korjenito se suprotstavljalo hrvatskoj kulturi i osjećaju naroda. To je prethodilo urušavanju komunističkoga režima, do mjere da su mnogima potekle suze u trenucima kada se smjela zavijoriti hrvatska zastava i moglo zapjevati hrvatske domoljubne pjesme”, rekao je kardinal.
Stoga, smijemo reći Hrvatska je najprije sebe priznala sebi, prepoznala vrijednosti koje želi graditi u budućnosti, u zajedništvu s drugim državama i narodima. U tom povijesnom kairosu Hrvatska je živjela iznimno zajedništvo želje i cilja. Bila je ispunjena samopouzdanjem, oduševljenjem u Domovini i iseljeništvu, molitvama mnogih i spremnošću na žrtve za više ideale, rekao je kardinal, te nastavio: „Hrvatska je najprije i prije međunarodnoga priznanja morala prepoznati svoju izloženost napadima, razaranjima, bešćutnosti; morala se suočiti sa svojom slabošću; morala je priznati da se ne može osloniti na veliku pomoć onih koji su mogli izvana zaustaviti nasilje, nego se pouzdati u sebe i Božju pomoć, nošena Duhom koji svijet ne može dati, ali Duhom koji oživljuje, obnavlja i pobjeđuje u žrtvi onih koji su Domovinu voljeli istinskom ljubavlju. U tako nepovoljnim međunarodnim okolnostima postojali su i oni koji su prepoznali Duha istine i pravde nad ranama Vukovara i Škabrnje, Petrinje i Gospića, Voćina i Vinkovaca, Karlovca i Slunja, sve do Dubrovnika, Šibenika i Zadra”.
Kardinal se zatim osvrnuo i na činjenicu da je Sveta Stolica bila među prvim subjektima međunarodnog prava koji su priznali Hrvatsku i Sloveniju, naznačivši pritom „da priznanje slobodne države Hrvatske nije upereno protiv nikoga, nego je izraz zauzetosti za prava svakoga, i čovjeka i naroda, to je postupak dosljednosti u obavezi poštivanja univerzalnog prava preuzetog međunarodnim deklaracijama i poveljama”. Kako u tom činu s ljudskog i kršćanskog stajališta ne vidjeti i dublji razlog? Ondje gdje se širi mržnja, gdje se ljude ubija, narode raseljava, crkve ruše i svetinje oskvrnjuju, zar je moguće da Crkva šuti, upitao je kardinal Bozanić, dodavši: „Crkva je progovorila mijenjajući svoju tradicionalnu praksu da bi zaustavila djelovanje zla”.
Istaknuo je kako se danas sa zahvalnošću spominjemo i molimo za dr. Franju Tuđmana, prvog predsjednika međunarodno priznate Republike Hrvatske, kao i onih koji su bili vidljiva slika žrtve i dara, hrabre i odlučne ljubavi prema Domovini, a to su hrvatski branitelji. „Gledajući njih, njihovu nesebičnost i predanost do darivanja vlastitog života, trebamo prepoznati prisutnost onoga što nadilazi zemaljske razloge, stvarnost koja se ne uređuje političkim dogovorima; moramo priznati čudesno djelo velikodušnosti koje ne proizlazi samo iz ljudske snage. S pravom danas kao vjernici smijemo reći da je i obrana Domovine i priznanje Hrvatske ostvareno s pouzdanjem u Gospodina”. Također je podsjetio kako se u ovom zahvalnom času „ne smiju zaboraviti ni hrabra srca, glasovi i ruke koje su nam pomogle kada smo bili bespomoćni”. U tom kontekstu spomenuo je i papu Ivana Pavla II., jer „što se više vremenski udaljavamo od tih događaja, sve nam je jasnija vrijednost njegova nastojanja koje je odstupalo od do tada uobičajenih diplomatskih postupaka Svete Stolice, ne bi li pomogao ugroženoj i nasiljem iscrpljenoj Hrvatskoj. Pamtimo i njegove suradnike, osobito u Državnome tajništvu Svete Stolice”.
Posebno pak je spomenuo slugu Božjega kardinala Franju Kuharića i njegovo nastojanje zajedno s drugim biskupima i svećenicima da se u obrani Domovine sačuva Kristov duh, da se ne odustane od navještaja Radosne vijesti i ljubavi koju je donio Božji Jaganjac, ne popuštajući kušnji da se na mržnju odgovori mržnjom.
„Imajući tu prošlost pred očima istodobno se nalazimo pred pitanjem jesmo li tijekom dvadeset i pet godina pazili na darove u kojima je prepoznatljiv Božji Duh”, rekao je kardinal. Pojasnio je, kako odgovor ne može biti jednoznačan i sasvim potvrdan, „jer da možemo, ne bismo u proteklim godinama gledali nacionalno razjedinjavanje, promicanje negativnog ozračja, obescjenjivanje općeg dobra, pa i nepoštivanje državnih institucija. Stoga je obljetnica i prigoda za ispit savjesti, poziv na kajanje, traženje oproštenja i novoga početka”. U tom je kontekstu pozvao da se razmisli o načinu na koji se prenose vrijednosti novim naraštajima.
„Očito nije slučajno da se našu Domovinu želi poljuljati upravo u onome što se pokazalo najjačim i što je bilo slabljeno u vremenu neslobode. Mislim ponajprije na odnos čovjeka i Boga. To je neizbrisivo polazište hrvatskoga identiteta. Zatim, vrijednost obitelji, promicanje njezine važnosti i svega što je učvršćuje na društvenom i gospodarskom području, pazeći na otvorenost prihvaćanja dara života. Važno je područje odgoja i obrazovanja, u kojemu su vidljivi višestruki udarci otvaranje prostora za ideologizirane sadržaje koje većina roditelja ne prihvaća, neodgovornost u pripremanju mladih da preuzmu brigu za Hrvatsku ostajući u Hrvatskoj opremljeni znanjem i oduševljenjem. Još je uvijek velika kočnica neprimjeren odnos prema povijesnim ranama, a s time i prema žrtvama režima zla nacizma, fašizma i komunizma. Dok je to poglavlje neosvijetljeno, uvijek će postojati mogućnost da netko pokuša sadašnju Hrvatsku vezati uz neko drugo vrijeme, a ne uz njezinu kolijevku, a to su poglavito obrana i žrtve u Domovinskome ratu”.
Kardinal je ukazao na znakovitost da se ovo zahvalno slavlje održava u blizini Stepinčeva groba, jer „u odnosu prema njemu, može se iščitati sva suvremena hrvatska povijest. Istinska ljubav prema Domovini prepoznata je u njemu. Istinska čežnja za dobrom i spremnost na žrtvu nalaze se u njegovim postupcima, a njegovo pouzdanje u Boga i kada je najteže bilo je nadahnuće tolikima koji su se žrtvovali za bližnje i za Domovinu. Njegovo je služenje i životni stav odgovor na svako osporavanje dobra”.
Oni koji Hrvatsku nisu voljeli i koji je ne vole, koji je vide tek kao neželjenu privremenost, u kardinalu Stepincu vide najveću zapreku za svoja nastojanja da Hrvatsku ponize, ocrne i spriječe u ostvarivanju boljitka. I danas se njegov lik pokušava prikazati spornim da bi se opravdalo vlastitu zarobljenost neistinama, vlastitu zatvorenost uma i srca. A mi dobro znamo da u njemu svakoga dana toliki vjernici, koji dolaze ovamo na njegov grob prepoznaju ljubav Božjega Jaganjca. Molimo zagovor blaženog Alojzija Stepinca da tu milosrdnu ljubav ponajprije prihvatimo mi, a zatim da bude prepoznata od drugih u našemu nacionalnom zajedništvu i u našoj ljubavi prema hrvatskoj domovini, rekao je na kraju homilije kardinal Bozanić.
Nakon pričesti otpjevan je svečani „Tebe Boga hvalimo”, a nakon blagoslova otpjevana je hrvatska himna „Lijepa naša domovino”.
Euharistijsko slavlje uveličao je zbor bogoslova i Koralista zagrebačke katedrale pod ravnanjem mo Miroslava Martinjaka.
