“Novine” i novine: Priča o riječkim ”Novinama” samo je ”loosely based” na puno zanimljivijoj istinitoj storiji

Piše: Denis Kuljiš, fb

Priča o riječkim ”Novinama” samo je ”loosely based” na puno zanimljivijoj istinitoj storiji koju ću ovdje samo ukratko skicirati s uvidom sudionika nekih od opisanih događaja.

Riječki dnevnik pozicionirao se početkom devedesetih kao nacionalno oporbeno glasilo, rola koju je pokušala odigrati i Slobodna Dalmacija, ali je ondje lokalnog genija, urednika Joška Kulušića, odmah pomela hadezeovska mašinerija. Split je bio utvrda desnog nacionalizma. Više je tu bilo frakcija ali onu egzekutivnu sačinjavali su Hercegovci i tvrdi Vlaji koji su odmah likvidirali Joleta, pa je novine preuzeo Miro Kutle, koji se nije miješao u uređivačku politiku, nego je to prepustio lokalnim pašalićevcima. Tako je ostao samo Novi list, kojega je uređivao Veljko Vičević, jedan normalni riječki ljevičar i (pretpostavljam) Jugoslaven, s tim što je njega štitila lokalna premoć SDP-a pod rukovodstvom Slavka Linića.

Ukorijenjen u toj supkulturi, Novi list je preživio prve napade, pokušaje da ih onemoguće, privatiziraju ili uguše lokalnom konkurencijom neuspjelog desničarskog tabloida (mislim da se zvao RI.express ili tako nekako). Riječke političke operacije vodio je za Tuđmana Šarinić, a za Pašalića jedan drugi manje važan lik s kojim sad ne treba komplicirati priču.

S obzirom na to da je Novi List opstao kao jedini lijevi opozicijski dnevnik, Soroseva fondacija odlučila mu je financijski pomoći. U Srbiji oni će poslije financirati na stotine medija, od kojih, naravno, nije ostalo ništa, a ovo u Hrvatskoj bilo je relativno beznačajno – davali su još Feralu i nekim sporednim likovima, Tuđmana nisu percipirali kao toliko veliki problem, a postojala je i slobodna štampa koja je, koliko god divlja, objavljivala razne priče neugodne za režim. Pothvat učvrščivanja Novog lista bio je stoga akcija od sekundarne važnosti, više jedna kombinacija lokalnog šoroševskog gremija kojim je, željeznom rukom, autokratski upravljala povampirena sekretarica fondacije, Karmen Bašić. Problem je bio – kako im pomoći, a da država na taj novac ne stavi šapu? Kad je Srđan Dvornik švercao preko granice keš, uhapsili su ga i dali u novine, pa to, s obzirom da je bila riječ bila o velikom iznosu, nije bilo lako. Tu se sad umiješao direktor poduzeća, Zlatko Mance, ranije beznačajni administrativac kojega je Vičević držao u pozadini. Osmišljen je ovakav model – deset milijuna njemačkih maraka pomoći doznačeni su za kupnju tiskarskog stroja, ali primila je privatno grupa ljudi koja se ragistrirala kao udruga (bilo ih je mislim oko četrdeset). Tu je Mance imao glavnu ulogu. S dobivenim novcem, mogli su ”kolektivno” postati fizički vlasnici lista u privatizaciji što je tada provedena. Zatim je Vičević umro i odjednom je Mance, od šefa knjigovodstva, postao direktor-vlasnik, odnosno predstavnik vlasničke koterije.

Kako samoupravljanje, znamo, ne funkcionira, a Mance nije imao pojma o uređivanju novina, dok je urednike koje je postavio da list vode zanimala samo stranačka, lokalna i nacionalna politika, oni su, što se govorilo još u socijalizmu, ”izgubili iz vida čitaoca”, onog stvarnog riječko-kvarnerskog, kojega je ionako teško uhvatiti za rep ili za glavu jer je ta aglomeracija populacijski stara samo šezdeset-sedamdeset godina i lišena tradicija, novine su počele propadati, a kako su se prilike u zemlji promijenile pa više nije bilo tako oštre političke konfrontacije, glasilo pravovjernih stalo je gubiti na značaju. Tome ništa nije pomoglo kad je na vlast došla lijeva vlada – oni su se odmah slizali s Pavićem i EPH i usluge ovih marginalaca više im nisu bile potrebne. Linić je tada dobio zadatak da list preuzme i očuva ga za Partiju, pa je on gurnuo svog prijatelja Ježića (sad sudskog bjegunca) koji je, obilno kreditiran od lokalne banke, vlasnicima ”sindikata” platio 23-24 milijuna eura, s tim što su zadržali i svoje pozicije i radna mjesta.

Onda je na vlast došao Sanader. Odmah se dogovorio s Ježićem koji mu je trebao za plinske i slične kombinacije, pa je tu otvoren i repozitorij za splitske feralovske kadrove koje Pavić nije htio podnipošto zadržati kad je u aranžmanu sa Sanaderom preuzeo Slobodnu Dalmaciju. Isplaćivao je plaće Feralu skoro dvije godine, ali ljude nije htio namjestiti, jer je tu hladnu fuziju Heni Erceg uvjetovala zahtjevom da postane glavna urednica Slobodne.

Kad je propao Sanader, propao je i Ježić, pa je Linić doveo drugog lokalnog mini-tajkuna Faggiana, koji je preuzeo Novi list i sve njegove dubioze. Budući da je Linić bi ministar i šef poreske uprave, Zagrebačka banka koja je posudila novac od kojega se gubitaški dnevnik sa stotinama zaposlenih izdržavao, nije se usuđivala svoju lovu potraživati, pogotovo stoga što je Novi List postao najaktivniji medij za Milanovićevu promidžbu i idejni kulturkampf. Zinka Bardić koja je vodila Zokine medijske operacije (Zo&Zi kako su se oslovljavali) tu je, štoviše, regrutirala velik broj ljudi koje su financirali preko Ministarstva kulture da piskaraju po internetu i u lukrativnom aranžmanu šire esdepeovsko evanđelje. Stvar se malo zakomplicirala kad je Milanović otjerao Linića (jer su se on i Zinka protiv njega urotili, o čemu drugom prilikom).

I onda, pada Zoki. Zaba prodaje vrući portfelj nekim Slovacima, koji za sad još ne mrdaju, samo su im malo suzili manevar, pa još procjenjuju hoće li se baviti Hrvatskom ili će firmu prodati budzašto, jer stvar ne vrijedi puno, budući da se list prodaje u nakladi puno manjoj od deset tisuća i nema nikakav utjecaj na nacionalnoj sceni. Ništa ne znači lokalno, jer su svi siti tih internih prepucavanja raznovrsnih komunjara kojih u Rijeci ima barem tri frakcije… Tko bi tu oglašavao automobile? U toj luzerskoj operaciji čak je i odjel za izdavanje križaljki bilo u gubicima, pa su ga morali zatvoriti.

Facebook Komentari