Piše: prof. dr. sc. Kristijan Krkač
Prema mišljenju autora kojem ime ne treba spominjati (u tekstu od 02. 01. 2017.) Predsjednica RH: “okreće leđa građanima”, “potpuno je bezosjećajna”, “neodgovorna je”, “lišena svakog osjećaja solidarnosti i morala”, “nebitna”, “bezvezna”, “boli ju dupe”, “Čokolinda Grabež”, “nepromišljena”, “neupućena”, “plitka”, “dekoncentrirana”, “nebulozna”, “agresivna”, “zlobna”, “bezosjećajna gadura i parazit”, “moronica”, “opasna i sebična osoba”, “elementarna nepogoda”, “učinila je zločin”, “potkapacitirana za funkciju koju obavlja” i “inkarnacija onog najgoreg”.
Sve to skupa autor teksta uspijeva stisnuti u 2 stranice teksta, točnije u 1.111 riječi.
Ovi izrazi nisu citati. Niti navodi nekoga kome je uskraćeno koje temeljno pravo, nisu zaključci iz premisa koje sadrže činjenice o radu i funkciji navedene, niti napomene koje slijede iz bilo koje općekulturne, moralne, pravne ili ine pravilnosti, pravila, zakonskog ili podzakonskog akta.
Ovi izrazi su autorski rad pisca kolumne. Eksplicitan izraz autorovih emotivnih stanja, osjećaja i raspoloženja, koji su bjelodano negativni.
Jedino što u cijelom tekstu sluti na analizu i argument je činjenica da je vrijeđana osoba u SAD-u, ali kako javnost ne zna je li tamo o vlastitom ili javnom trošku i što tamo radi? Ipak, autor ni na koji način niti ne nagađa koji bi razlozi odlaska mogli biti, državnički, pa čak i privatni, te se kritika čini brzopletom, slabom i neutemeljenom.
(Tako to ostaje samo slutnja, tj. poznata postura tuzemnog političkog komentatora – „Kolumnist sa slutnjom“, možda buduća ilustracija nekih budućih čokolada poput onih negdašnjih bombonjera kojih se možda sjećaju stariji čitatelji. „Kolumnist sa slutnjom“ je paradigma polu-intelektualca koji je navodno previše intelektualan kako bi bio hladni bilježnik činjeničnih vijesti (što je takvima navodno ionako ponižavajući posao, a napose u „post-činjeničnom“ svijetu), ali je premalo intelektualan kako bi napisao zrelu, utjecajnu, odmjerenu i kritičku kolumnu.)
Ima li autor, pa i svaki državljanin demokratske države pravo na javno iznošenje negativnih emocija?
Da i nitko mu to ne smije zabraniti, a najmanje nova post-činjenična politička korektnost koja bi baš to uskoro mogla zabraniti u ime djetinjeg optimizma.
No središnja su pitanja: Nalazi li se u tom tekstu bilo koji odjeljak, pa čak i rečenica čije srce nije direktna, nedvojbena i osobna uvreda autora prema navedenoj?
Bilo čiji navod temeljem pretrpljene nepravde koju navedeni ne može sam ispraviti? Bilo kakav opis činjenica i zaključak iz njih? Bilo kakvo pravilo kojeg navedena krši? A što bi moglo potaknuti na ovakav izljev bijesa? Ako se ne nalazi, onda je ovo izvrstan primjer zlouporabe slobode misli, govora i pisane riječi.
