De mortuis aut bene aut nihil: Paradoksi s HRT-a i iz LGBT zajednice oko smrti Georgea Michaela

Piše: prof. dr. sc. Kristijan Krkač

„O mrtvima ili dobro ili ništa.“ Toliko bi trebalo biti jasno. No u podnevnom Dnevniku HTV-a je rečeno kako je život Georgea Michaela (25. 06. 1963.–25. 12. 2016.) bio „prožet alkoholom, drogom i homoseksualizmom“, te također „bizarnim incidentima“.

Na to je reagirao Zagreb Pride tvrdeći da se radi o „sramoćenju LGBT osoba na HTV-u“. Obje su reakcije neshvatljive uljuđenom i zdravom razumu, a pokušajmo razumjeti i zašto.

Već podosta objektivna natuknica o G. M. na engleskoj Wikipediji sasvim jasno razlikuje dvije velike cjeline, tj. „glazbenu karijeru“ i „osobni život“.

Taj predložak rabi i prilog o G. M. Dnevnika HTV-a (00:24–02:53), pri čemu samo u par sekundi spominje navedeni citat što je svakako manje nego što o tome piše natuknica na Wikipediji.

Dakle, prilog HTV-a je cjelovit i značajno ističe glazbenu karijeru u odnosu na privatni život preminulog.

Usto, citat se doslovno odnosi na ono što je preminuli sam javno govorio o sebi, dokumentirano je i tiče se činjenica koje su takve kakve jesu.

Jedino razumno pitanje je – je li uopće trebalo spominjati privatni život preminulog, tj. je li to neukusno i na koncu nevažno za njegovu glazbenu karijeru? To je pak pitanje ukusa, stila, opće pristojnosti i uljuđenosti, a ne činjenica. Biti uvrijeđen spomenom činjenica smije biti svatko, iako bi bilo zanimljivo znati kako to činjenica vrijeđa?

Reakcija Zagreb Pride-a je čudna. U prilogu kojeg svatko može pogledati i analizirati sam za sebe teško da se uz navedeno mjesto može reći bilo što osim da je spomen privatnog života bio nepristojan ili nepotreban.

No, reći da se navodom „sramote LGBT osobe na HTV-u“ je besmisleno. Prvo, navedene su činjenice. Drugo, niti izborom riječi, niti dikcijom, ni bilo čime drugim nije se sramotilo pokojnog G. M. Treće, čak niti u kontekstu cijelog priloga ničime se navedeni dio ne ističe kao uvredljiv. Nije jasno kako je navođenje činjenica sramoćenje, ali to pojasniti stvar je za Zagreb Pride.

Osobit paradoks sastoji se u tome što Zagreb Pride nastoji LGBT državljane RH učiniti prihvaćenim i normalnim državljanima i to čini organizirajući javno manifestiranje rodnih, seksualnih i drugih identiteta, a istovremeno se javno manifestiranje takvog istog identiteta na javnoj televiziji osuđuje kao „sramoćenje“.

Naime, ako je ta manifestacija sramoćenje, onda je i njihova manifestacija sramoćenje, ili pak žele reći kako oni imaju ekskluzivno pravo manifestirati tako nešto, a ne javna televizija i da jedino oni odlučuju kad je takva manifestacija identiteta hvale vrijedna, a kad sramotna? Ako je to slučaj, onda je davati si ili uzimati si takvo pravo, pa sve i pod okriljem obrnute diskriminacije, bitno autoritarno i utoliko demokratski nepristojno.

P.S.

Kako ovim nepristojnostima nemam što za dodati ako su jasne, spomenuo bih se nečeg ne previše vezanog uz temu. Naime radi se o tome kako veliki i planetarno slavni pop i rock glazbenici guše globalnu i lokalne glazbene scene, a pokojni G. M. tu nije najistaknutiji primjer, nego veliki sastavi i izvođači koji nikako da odu sa scene, a ono što rade zaostaje za njihovim hitovima starim po 20 i više godina.

Takvi sastavi nastupajući u lokalnim sredinama naplaćuju ulaznice za koncerte koje je teško opravdati samom glazbom i zabavom koju pružaju tijekom nekih 1,5-2 sata nastupa.

Takva 2-3 koncerta godišnje u istoj sredini isprazne budžet prosječnog ljubitelja pop i rock glazbe i time posredno onemogućuju odlaske na koncerte manjih sastava, pa čak i lokalnih sastava.

Industrija pop glazbe ovdje svakako prednjači, ali slijedi ju i rock industrija u kojoj ulaznice za pojedine nastupe prelaze i neshvatljivih 1.000 HRK.

Taj se profit slabo do nikako prelijeva na manje sastave i lokalnu glazbenu scenu i njoj vjernu publiku i time se sustavno uništava lokalna i svjetska glazba. Kako bi preživjeli, izvrsni mali sastavi prisiljeni su imati cjelogodišnje turneje s niskom cijenom karata kako bi ne samo oni preživjeli, nego kako bi uopće bili financijski dostupni svojoj prosječnoj publici, jer fanovi će ionako ići na koncerte.

Sve ovo itekako je poznato i jasno, a to spominjem jer se u trenutnoj gospodarskoj situaciji to tim više pokazuje na tuzemnoj glazbenoj sceni, kako pop, tako i rock, ako takve uopće i postoje kod nas, ili je pak slučaj da je baš taj razvoj situacije spojen s trenutnim ekonomskim stanjem i posvemašnjim nedostatkom opće pop i rock kulture kod mladih zaista pridonio tome da ta scena doslovno umre. Kao da je nikad niti nije bilo.

Možda je ta scena već odavno mrtva, a tu i tamo koji posmrtni trzaj zaista je teško držati znakom života, pa se treba suzdržati svakog daljnjeg komentara, jer „O mrtvima ili dobro ili ništa.“.

Facebook Komentari