Prometni stručnjak Marušić: Ministarstvo prometa vozi krivim smjerom, ovo su četiri pogreške, neizmjerno štetne za Hrvatsku

Dr. Željko Marušić, prometni stručnjak, poslao je priopćenje u kojem proziva Ministarstvo prometa. Priopćenje prenosimo u cijelosti.
– Ministarstvo prometa vozi krivim smjerom, ovo su četiri pogreške, neizmjerno štetne za Hrvatsku:

1. suglasnost sa ‘Superhik’ poreznom reformom, kojom poskupljuju novi automobili za 90 posto građana,
2. odustajanje od vinjeta,
3. branjenje štetnog ‘statusa quo’ u taksi prometu,
4. najava gradnje brze ceste Žuta Lokva – Križišće umjesto autoceste A7.

Kad je nekome glavna dvojba hoće li za 50.000 kuna kupiti sat marke Rolex, Omega ili Breitling, kad u tome, živeći u paralelnom svijetu obilja i blagostanja, autističan na socijalno okruženje, vidi ‘pametno raspoređivanje imovine’, njegov je problem.

Ali kad takav, dok prosječna starost automobila na našim cestama prelazi 13 godina (2010. bila je deset), konfuznom mješavinom ekoloških i vrijednosnih kriterija, zanemarujući sigurnosne i socijalne, očito gurajući interese EU moćnika, odluči poskupjeti 90 posto novih vozila kakva mogu kupiti građani iz realnog života, ‘vrag je odnio šalu’.

Na hrvatskim cestama u 2016, zaključno s petkom, poginule su 292 osobe, u usporedbi sa 333 iz istog razdoblja 2015., dakle 12 posto manja. Premda, uz malo sreće, godinu možemo zaključiti s najmanje poginulih ikada (dosad najmanje 308 u 2014., a lani 348), s time, ne da ne možemo biti zadovoljni, nego se trebamo zabrinuti. Naime:

– proteklih se godina iz Hrvatske odselio golem broj hrvatskih građana, i to radno, dakle i prometno najaktivnijih, pa se izmijenila baza za izračun statistike smrtnosti na cestama, a pogotovo njena struktura te statistika više nije vjerodostojna, pogotovo usporedno s ostalim zemljama EU, gdje velik priliv radno i prometno aktivnog stanovništva čini prometne statistike lošijima od realnih,

– premda je u protekle dvije godine prosječna starost osobnih vozila porasla sa 12 na 13 godina, to znači da je ove godine prosječni auto na našim cestama proizveden 2003., a 2012. bio je 2002. Dakle, usprkos svemu, auti su koliko-toliko sigurniji, aktivno i pasivno.

– prosječna starost vozila kojima dolaze naši turisti (sloj građana nešto iznad prosjeka tih zemalja, jer ispodprosječni manje putuju) u dvije se godine smanjio s osam na sedam, pa je 2014. prosječni turist vozio automobil iz 2006., a proteklog ljeta iz 2009. Dakle znatno sigurniji.

– usprkos svemu, dok će prosječna smrtnost na EU cestama u 2016. biti oko 50 poginulih na milijun stanovnika, realna će u Hrvatskoj biti oko 80, dakle 60 posto veća!

Dok minister financija porezne škare, oštrim vrhom i čeličnim sječivom usmjerava prema hrvatskim pješacima, biciklistima, mopedistima i motoristima, koji sudjeluju sa 47 posto u ukupnom broju poginulih, a i prema ostalim sudionicima, a minister prometa to pasivno promatra, odnosno poreznu reformu ne uvjetuje boljicima za prometni sustav, suočeni smo s velikim problemom.

Kako nevolja nikad ne dolazi sama, uslijedio je dodatni komplot nerazumnih odluka. Svi koji misle kako je skokovit rast turističkog prometa i zarade proteklih sezona rezultat samo naše pameti i poboljšanja turističke ponude, a ne prvenstveno američke politike, koja je napravila dar-mar na južnom i istočnom Mediteranu, rastjeravši turiste s nama konkurentskih tržišta, usmjerivši ih dijelom k nama.

Svaka osoba koja kruh zarađuje na tržnici, izračunala bi kako nam je povišenje cestarine u ovom trenutku štetno, jer neće povećati, nego smanjiti ukupnu zaradu. I višestruko riskantno.

Po stoti put naglašavam (srećom je srušena tzv. ‘monetizacije autocesta’, izvjesno najštetniji ‘deal’ u hrvatskoj povijesti, jer bi rasprava bila ‘passé’), uvođenje vinjeta za autoceste, do konačnog rješenja – satelitskog nadzora i naplate cestarine na svim prometnicama, uz ukidanje godišnjeg paušalnog plaćanja pri registraciji, što je realno nakon 2025., neprocjenjivo je i višestruko korisno za Hrvatsku. Nažalost svi argumenti malo koriste…

Kad bi se barem shvatilo da bi, uz sve koristi za turizam, gospodarstvo, i smanjenje stradavanja, uvođenjem vinjeta, zbog povećanja prometa, bitno porasla vrijednost zemljišta i svih nekretnina u bližem i daljem okruženju od autocesta. Sve koncesije uz autocestu, od pumpnih stanica, ugostiteljskih i uslužnih objekata, do svega u postojećim i budućim gospodarskim zonama, nakon isteka postojećih ugovora, odnosno u novim aranžmanima, ugovarale bi se po višim cijenama. To bi nadomjestilo i uvelike nadmašilo ‘gubitak’ u primarnoj naplati, ako bi ga i bilo.

Istodobno, preusmjeravanjem prometnih tokova s nesigurnih dvosmjernih prometnica na sigurne autoceste (premda i njih treba doraditi, prvenstveno po pitanju zaštitnih barijera i ograda te posebice drenaže), broj ukupno stradalih u cestovnom prometu smanjio bi se, kratkoročno, 10 do 20 posto. Dugoročno i više.

Prvenstveno jer bi ‘nestale’ tisuće pogibeljnih i prometno nepotrebnih pretjecanja svakodnevno, a bilo bi neusporedivo manje negativnih interakcija automobilskog i kamionskog prometa s pješacima, biciklistima, motoristima i mopedistima, koji najviše stradavaju.

Po stoti put napominjem kako jeftin taksi spašava živote u prometu:

Novi modeli poslovanja i nove tehnologije ne mogu se zaustaviti, kao što su nestali telexi i telefaxi te svi koji su ih proizvodili i radili na njima, kao što umiru fotografske radnje, poslovi tipkačica, konduktera, klasičnih tajnica koje nazivaju i tipkaj…

Treba štititi zakon, ali gotovo cehovsko branjenje taksista u povlaštenom poslovnom položaju, kojeg sebično koriste desetljećima, nespremni za tržišnu utakmicu, pa preskupom uslugom bitno pogoršavaju sigurnost i gospodarske tokove, potpuno je neshvatljivo i štetno za nacionalne interese.

Na kraju svega, odustajanje od gradnje autoceste A7 od Žute Lokve do Križišća i najava gradnje brze ceste, pokazuje kako imamo ozbiljnih problema u vođenju prometnog sustava RH.

Autocestovna spojnica od Žute Lokve do Križišća prometno je najvažniji dio cestovnog sustava RH, prioritetniji i od Pelješkog mosta.

Naime, time se za financijski najvažniju rijeku turista, koja s Apeninskog poluotoka od kraja srpnja dolazi na srednji i južni Jadran bitno skraćuje put. Taman toliko, da se u jednom danu, ne samo iz Milana i Torina, nego i iz Rima može doći do Splita. Ovako je to praktički nemoguće, odnosno nužno je usputno prenoćište ili riskiranje vozeći preumoran.

A brza cesta, kojom se štedi 20-30 posto, umjesto sigurne autoceste (troškovnik od 800 milijuna eura napuhan je nerealnim i nepoštenim dosadašnjim kalkulacijama), najpogibeljnija je prometnica.
Neovisno je li promet u oba smjera ili su dvije trake u istom smjeru, ali bez zaustavne, svako zaustavljanje (kvar, ostanak bez goriva, umor…) stvara pogibeljnu situaciju.

Rizik ulaska u kontra smjer znatno je veći, a mogućnost izbjegavanja vozila iz kontra smjera geometrijski je dvostruko, a sinergijski trostruko manja, nego u slučaju autoceste.

To je pokazala jučerašnja teška nesreća na ‘Kalmetini’, zasad (jedna je od tri ozlijeđene osobe u teškom stanju) srećom bez tragičnog ishoda.

Zbog lošijih sigurnosnih značajki na brzoj cesti brzinu treba ograničiti na 100 km/h i niže, poništavajući velik dio pozitivnog učinka autoceste.

Usto, kad bi se, naknadno, shvativši iznimnu važnost, brzu cestu željelo pretvoriti u autocestu, troškovi rekonstrukcije bili bi trostruko veći od ‘ušteda’ u primarnoj gradnji – napisao je Marušić.

Facebook Komentari