Aleksić očekuje odluku Suda EU po pitanjima rumunjskog suda o nepoštenosti kod CHF kredita

Saborski zastupnik Snage Goran Aleksić i Udruga Franak očekuju odluku Suda EU o pitanjima koja je postavio sud iz Rumunjske a odnose se na pitanja iz direktivu EU iz 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Očekuju odluku EU suda u korist potrošača.

Zahtjev za prethodnu odluku je 23. studenoga 2015. uputio Judecătoria Câmpulung (Rumunjska) protiv SC Volksbank România SA, SC Volksbank România SA – sucursala Câmpulung.

Rumunji su pitali Sud EU treba li članak 4. stavak 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, tumačiti na način da u pojmove „glavni predmet ugovora“ i „ primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robe, na drugoj“ ulazi i odredba uvrštena u ugovor o kreditu sklopljen u stranoj valuti između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i na osnovi koje za vraćanje rata kredita isključivo dužnik mora snositi teret „valutnog rizika“, koji se sastoji u mogućem negativnom utjecaju povećanja mjesečne obveze plaćanja koje proizlazi iz kolebanja deviznih tečajeva i koji bi on trebao snositi zbog ugovaranja kredita i povrata dugovanih iznosa na osnovi ugovora o kreditu sklopljenog u valuti koja nije rumunjska državna valuta?

Treba li u skladu s člankom 4. stavkom 2. Direktive 93/13 smatrati da je obveza potrošača da prilikom vraćanja zajma podmiri razliku koja proizlazi iz porasta deviznog tečaja u kojoj je kredit odobren (CHF) naknada čija se primjerenost s obzirom na pruženu uslugu ne može ispitati radi ocjene njezine nepoštenosti?

Ako je odgovor na prethodno pitanje takav da se ocjenjuje nepoštenost takve odredbe, može li se smatrati da spomenuta odredba ispunjava zahtjeve dobre vjere, ravnoteže i transparentnosti predviđene direktivom o kojoj je riječ, time što omogućuje potrošaču da na osnovi jasnih i razumljivih kriterija predvidi posljedice koje u pogledu njega proizlaze iz takve odredbe?

Potpada li takva ugovorna odredba kao što je ona predviđena u [točki] 4.2. Općih uvjeta ugovora, prema kojoj se banci u odnosu na kredit odobren u CHF priznaje pravo da ga pretvori u nacionalnu valutu u slučaju kolebanja porasta stope promjene većeg od 10 % s obzirom na vrijednost iste stope na dan potpisivanja ugovora radi izbjegavanja daljnjeg porasta izloženosti valutnom riziku, a da se pritom potrošaču ne priznaje istovrsno pravo, pod područje koje se štiti Direktivom 93/13 ili nije potrebno ocijeniti njezinu nepoštenost?

Goran Aleksić očekujem da će EU sud na temelju postavljenih pitanja odlučiti:

1. Da ne smije samo dužnik snositi tečajni rizik.

2. Da se smije ispitati poštenost konkretne valutne klauzule – sjetimo se, VTS i VSRH su rekli da se ne smije ispitivati poštenost VK CHF…

3. Da se dobrom vjerom, ravnotežom i transparentnošću smatraju samo jasni i razumljivi kriteriji kojima se predviđaju posljedice ugovaranja konkretne VK.

4. Da potrošač ima pravo na konverziju u domaću valutu nakon porasta ugovorene valute 10% u odnosu na početni tečaj.

Analiza: Kako je Sud Europske unije otvorio hrvatskoj državi put za debelo kažnjavanje banaka

Facebook Komentari