Grad Heroj 25 godina: Nikada nitko nije odgovarao za brojne zločine. Nitko. Sudstvo nam je kriminal

Prvi zapovjednik obrane Lušca – u Vukovaru su mu ubili devetero članova obitelji, s njim je razgovarao HRT.

Stjepan Vidaković jedan je od najpoznatijih vukovarskih branitelja. Čovjek je to kojemu je rat u Vukovaru doslovno odnio sve. Devet članova njegove obitelji mučki su ubili arkanovci. Stjepan je bio prvi zapovjednik obrane Lušca, prigradskoga vukovarskog naselja.

U početku na Lušcu bilo nas je trinaest, od toga devet Vidakovića. Vidakovići su svi bili uključeni u obranu. Svi, od maloga od 15 godina, koliko je imao sin, pa do onih najstarijih, govori Stjepan i dodaje kako je najviše u Lušcu bilo 60 branitelja, a bojišnica je bila dugačka četiri kilometra. Ljudi su, govori nam dalje, bili željni sna, a svaki su dan na položaje branitelja padale na stotine, tisuće projektila.

U obrani nas je sudjelovalo oko šezdeset. Bilo je policajaca, oni su isto jedni otišli i za Vinkovce, vraćaju se odmah sutra, ali više se nisu vratili. Bilo je Đakovčana, oni su zbilja bili dobri dečki. Došli su na sedam dana, a ostali su do kraja. Bili smo non-stop na straži, na oprezu, tako da nismo mogli sastaviti dvije smjene. I ništa, izdržali smo dok smo izdržali. Tražili smo pomoć.

Pomoć koju su svi očekivali, nikada nije stigla, a Lužac je bio jedna od strateških točaka obrane Vukovara, iako su, tvrdi, u zapovjedništvu obrane gradaneki govorili kako je Lužac „samo mala, nebitna točkica na karti“. Stjepan iz prve ruke otkriva kako su izgledale borbe za Lužac. To subile ulične borbe, prsa u prsa i “ko koga prije”.

Iako je neprijateljska vojska bila znatno nadmoćnija, branitelji Lušca nanosili su velike gubitke protivniku i u ljudstvu i u tehnici. I zloglasni Željko Ražnjatović Arkan ranjen je u napadu na to vukovarsko prigradsko naselje.

Branitelji Lušca nerijetko su znali zarobiti i tenkove jugoslavenske vojske. Tri tenka smo zarobili. Dva su bila u upotrebi, treći nije htio upaliti. Donijeli su akumulatore i upalili su ga mladi vojnici koje smo zarobili. Oni su došli te tenkove tjerati jer su bili tenkisti, jer tu su bili na Bogdanovačkoj cesti baterije topova, tenkova, tako da smo njih trojicu zarobili. Dvojica iz Bosne, jedan s Brača. Dva Hrvata i jedan musliman. Oni su došli i taj od dragosti da taj treći tenk okrene u mjestu, a tamo je nisko i podvodno pijesak, i on kako je okrenuo, upao je, čitave gusjenice upale dolje, i crko mu je i više nije radio. Onda smo sve poskidali s njega, municiju izvadili, sve… A druga dva su bila u upotrebi.

Obrana Lušca odolijevala je napadima agresora sve do 2. studenoga 1991., kada su se nakon krvavih borbi preostali branitelji i civili morali povući. Lužac su okupirali zloglasni arkanovci. Stjepan je taj dan ranjen i odveden u vukovarsku bolnicu. Nije ni slutio što će se tek dogoditi. Neprijateljska vojska tog je dana ubila devet članova njegove obitelji. Stjepan i nakon dvadeset pet godina po tko zna koji put započinje mučno nabrajanje:

Ubijena mi je žena, sin, tast, punica, brat, bratov sin i snaja, otac i majka. Zapravo, otac je bio ranjen. On je umro u Kamenici. Još nismo našli mamu, tasta i punicu. Dio obitelji ubijen je ispred kućnog praga, a dio su ispred škole u Lušcu strijeljali pripadnici srpske paravojne postrojbe, arkanovci. Tu je dovedeno njih 22, 23 i tu su pobijeni svi! Strijeljani. A među njima su bili Stjepanovi žena, sin i trudna bratova snaja.

Stjepan se nakon svega sa skupinom od 150 branitelja od 17. na 18. studenoga odlučio na proboj iz Vukovara, i to gumenim čamcima preko Vuke. Priča nam što se dogodilo te večeri i dana koji je slijedio.

Tu smo imali gumeni čamac, mali, i ovaj jedan ga je preveslao i onda su špage povezali za njega i privlačili jer samo je jedna osoba mogla u čamac. Onda možete misliti… nas 150… kiša pada… mi čekamo da se ukrcamo, neki su plivali jer nisu mogli dočekati. Kiša pada čitavu noć… I onda smo otišli za Vinkovce, a tu smo odmah kod Lovačkog, oni su tu već bili (JNA) i vidjeli smo stražare. Onako, sve se vidi, mi smo išli po suncokretu, a oni kad su nas vidjeli, oni su se povukli, nisu ni reagirali, ni pucali niti su kome javili jer bilo je nas, to je kolona, bilo nas je 150, po jedan ide. Oni kad su to vidjeli, šutjeli su i mi smo svi prošli i svi smo izašli živi i zdravi.

Nakon godina u progonstvu Stjepan Vidaković među prvima se vratio u svoj Lužac, u svoj Vukovar. Danas živi mirno, vrijeme krati odlaskom u ribolov, druženjem s prijateljima. Od nekadašnjih 60 branitelja Lušca danas ih je živo petnaestak. Susreti i Kolona sjećanja 18. studenoga vraćaju ih u bolnu prošlost. Nikoga, ističe, ne mrzi. Kao zapovjednik obrane štitio je, kaže, svakog vojnika i civila u Lušcu, bio on Hrvat ili Srbin. No ono što ga boli, kao i sve Vukovarce, to je što nitko nije odgovarao za brojne zločine u Vukovaru.

Pokušava se zaboraviti. Ne može se nikad, dok god živimo, ali život mora ići dalje. Svi smo svjesni, a nikada nitko nije odgovarao za to. Nitko. Sudstvo nam je kriminal. Ne sada, bilo i ostalo.

Umoran je od svega, i od ove mučne priče koju, kaže, najradije više ne bi ponavljao. Jer ono što mu se dogodilo 1991. u Vukovaru ne može se nikada zaboraviti. Jedino želi u miru provesti ostatak života i pronaći nestale članove svoje obitelji. Malo je ljudi poput Stjepana Vidakovića. Nikada se nije gurao u prve redove ni galamio. Miran, povučen, a tako velik čovjek…

stjepan vidakovic

Facebook Komentari