Grad Heroj 25 godina: Bila sam klinka…. I svi smo plakali. Sjećam se suza mojih roditelja, susjeda

Prije 25 godina bila sam tek obična klinka. Srednjoškolka. To ljeto, te 1991.godine, po prvi puta u životu praznike nisam provodila u Kostajnici

Ni sama se više ne sjećam kako su mi to roditelji tada objasnili. Te 1991.godine u Kostajnici sam zadnji put bila u srpnju, na pokopu djedu.

Sjećam se zabrinutih lica članova moje obitelji. Sjećam se ljudi koji nas čudno gledali. Sjećam se bake koja nas tjera da što prije odemo za Sisak.

Nikad neću zaboraviti vožnju od Kostajnice do Siska. Sjećam raskrižja Sunja – Petrinja, naših dečki koji su nas zaustavili, zvukova granata koji su odjekivali iz Kostajnice, i njihovog tjeranja da što prije krenemo.

Sjećam se da smo tada zadnji put vidjeli sina tatinog kuma koji je kasnije nestao u proboju iz Hrvatske Kostajnice. Sjećam se mučne tišine u automobilu dok smo prolazili putem preko Sunje prema Sisku i čudnih ljudi koji su na svojim ogradama gledali u nas.

Nismo sreli ni jedan auto. Sjećam se da su moji roditelji prvu riječ progovorili tek kad smo došli u Komarevo. Našima.
Tada još nisam shvatila o čemu pričaju moji roditelji. Znala sam samo da više ne možemo u Kostajnicu. Znala sam da mi je obitelj razasuta i da počinje neka promjena. Nisam shvaćala zašto neki dojučerašnji prijatelji bježe od mene. Tada ni slutila nisam kako će u tih narednih par mjeseci promijeniti stotine tisuća života i sudbina.

Suze mog tate vidjela sam tek nekoliko puta. Prvi put vidjela sam ga da plače kad smo obišli naše Kostajničance u srednjoškolskom domu u Novom Zagrebu gdje su bili smješteni nakon proboja. Suze što ih vidi, što su uspjeli spasiti živu glavu. Zagrljaji s prijateljima. I onda suze što neki naši prijatelji nisu uspjeli stići do Zagreba. Tada ni slutili nismo da se ni danas neće znati gdje su im posmrtni ostaci.

Od tada sve se promijenilo. Kao da je prestao bezbrižan život koji sam do tada poznavala. Jutarnja i večernja kronika Hrvatskog radija postale su nešto s čime se budilo i lijegalo.

Ma zapravo, samo je bila bitna vijest da Vukovar još nije pao. Vukovar je za moju obitelj postao Kostajnica. Bitno je bilo samo da se još uvijek brani. Da se dečki još uvijek ne daju. Da se čuje dr. Bosanac koja daje izvještaj iz bolnice. Da se čuje Siniša Glavašević. Vukovar je za nas branio Hrvatsku.

I onda…glas Siniše Glavaševića tog jutra nije se čuo. Taj dan slušale su se i gledale sve vijesti. Pao je. Što je s ranjenicima? Kako će se spasiti preživjeli? Gledali smo srpske televizije. Više ne sjećam je li i kod nas u Sisku bila neka uzbuna pa samo svi zajedno to gledali. . I svi smo plakali. Sjećam se suza mojih roditelja, susjeda. Imam osjećaj da smo i mi klinci, kojima je do tada najvažnija stvar bila tek srednjoškolska ljubav ili neka ludorija, shvatili što se i nama može dogoditi. Da one granate koje padaju po Sisku ruše, ne samo zidove, nego da iza sebe ostavljaju……………. Mislim da smo i mi te večeri, gledajući te snimke, odrasli.

Zašto ovo pišem u noći kad palimo svijeću za Vukovar? Zato što je za mene Vukovar Grad Heroj koji je obranio cijelu Hrvatsku. On za mene simbolizira patnju i Hrvatske Kostajnice, Petrinje, Škabrnje, Dubrovnika, Vinkovaca…..

I premda na našim prozorima već večeras svijeće odaju poštovanje svim poginulima u Vukovaru drago mi je što ću sutra sa svojom kćeri zapaliti svijeću kod Spomenika poginulim hrvatskim braniteljima u našem kvartu. I moliti se da se Vukovar više nikada ne ponovi!!!!!

Napisala je to jedna svjedokinja vremena…. novinarka, kolegica.

Facebook Komentari