Ministrica Nada Murganić: mislim da ćemo od 1000 eura za novorođeno dijete odustati

Nada Murganić, ministrica demografije, obitelji, mladih i socijalne politike vjerojatno je širokoj javnosti najmanje poznati član Vlade. Dolazi iz Karlovca, u kojem je proteklih 20 godina vodila Dom za starije i nemoćne osobe Sveti Antun, a po zanimanju je socijalna radnica, u razgovoru za Jutarnji list otkrila je i prve poteze u svom ministarstvu.

Prva je osoba na čelu ovog resora koja doista dolazi iz struke i koja ima dugogodišnje iskustvo uspješnog vođenja velike i “teške” ustanove. I to se, kažu njezini suradnici, vidi na prvi pogled. Razumije funkcioniranje sustava, iznimno je operativna, donosi odluke temeljito, ali bez nepotrebnog teoretiziranja, prepiske i sastančenja kojemu je birokracija sklona. Prvog radnog dana riješila je problem asistenata za 500 osoba s invaliditetom, za koje je njezina prethodnica kasnila s raspisivanjem natječaja.

Neočekivano je u resor dobila i demografiju, trenutno jedno od najvažnijih područja. Ističe kako nije demograf te će na mjesto čelnika te uprave, kaže, doći stručna osoba. Ipak, svjesna je da će konačna odluka o mogućim mjerama ipak biti – njezina.

Hoćete li uvesti naknadu od 1000 eura za svako novorođeno dijete?

– Kad do sada ta mjera nije donesena, mislim da ćemo od nje i odustati. Državna pomoć za opremu novorođenog djeteta postoji i sada, doduše u bitno nižem iznosu od oko 2.300 kuna, a i dio jedinica lokalne uprave isplaćuje pomoći za rođenje djeteta. Radi se o jednokratnoj pomoći koja svakako dobro dođe roditeljima, ali mnogo sam sklonija uvođenju kontinuiranih, trajnijih mjera koje nude dugoročniju sigurnost i koje su, kako naglašavaju i demografi, u konačnici daleko učinkovitije. Pri tome mislim prvenstveno na povećanje roditeljskih naknada za drugih šest mjeseci roditeljskog dopusta. Ta naknada sada iznosi maksimalno 2660 kuna i nju namjeravamo povećati.

Hoćete li je izjednačiti s punom plaćom zaposlenih roditelja, kao što je to slučaj s naknadom za prvih šest mjeseci?

– Ne mogu to obećati. Rade se izračuni i visina povećanja ovisit će o financijskim mogućnostima.

Od kad se može očekivati povećanje?

– Od sljedeće godine. Novac za povećanje bit će ugrađen u proračun za 2017. godinu.

Kako, s pozicije socijalne i obiteljske politike, ocjenjujete poreznu reformu?

– Vjerujem da će cjelovita porezna reforma dati dobre rezultate, otvoriti prostor za nova radna mjesta i mnogim zaposlenicima povećati plaće. Kao i drugi resori, imali smo svoje primjedbe, od kojih su neke prihvaćene, a neke nisu. Primjerice, zadovoljna sam što se porodiljna naknada za nezaposlene ne smatra dohotkom te partner može ostvarivati olakšice. Imali smo ozbiljne primjedbe na povećanje PDV-a na osnovne potrepštine, lijekove i ortopedska pomagala, što bi značilo da moramo povećati socijalnu pomoć.

Ostale su porezne olakšice na djecu, koje roditeljima s najnižim primanjima ne znače ništa. Čini se da su najveći gubitnici upravo roditelji s malim plaćama koji žive od svojeg rada, primanja su im vrlo niska, ali previsoka za bilo kakve socijalne naknade, uključujući i dječji doplatak.

– Svjesna sam toga i nastojat ćemo izmjenama pojedinih naknada obuhvatiti i olakšati upravo toj kategoriji osoba, koja zbog nekoliko kuna zarade iznad propisanog cenzusa nema pravo ni na kakvu naknadu. Dječji doplatak vjerojatno će doživjeti izmjene. Prvo moramo odlučiti je li to socijalna ili pronatalitetna mjera te treba li i koliko rigorozan imovinski ili dohodovni cenzus. O tome ćemo sa stručnjacima raspraviti u narednom tazdoblju.

Hoće li socijalna pomoć, odnosno zajamčena minimalna naknada, koja sada iznosi 800 kuna za odraslog samca, biti povećana za 20 posto kao što je najavljivano, uz istovremeno ukidanje naknade za stanovanje, koje bi trebale isplaćivati jedinice lokalne uprave?

– To je prijedlog. Naime, čini se da bitan dio jedinica lokalne uprave naknadu za troškove stanovanja ne isplaćuje jer nemaju sredstava, čime primatelji socijalne pomoći nisu u istom položaju već im visina ukupne socijalne pomoći ovisi o tome gdje žive. Ukidanje te naknade i povećanje ZMN-a dovelo bi do određene uravnoteženosti i veće pravednosti.

Uskoro ćemo ući u treću godinu od podizanja kredita kod Svjetske banke za reformu socijalnih naknada, a glavni projekt – Jedinstveni centar za naknade preko kojeg bi trebale biti isplaćivane sve naknade – još uvijek nije zaživio. Početak rada je više puta prolongiran, zadnji zadani rok je 1. ožujka 2017. Možemo li očekivati da će tada proraditi?

– Bojim se da ne. Ići ćemo u hitne izmjene Zakona o socijalnoj skrbi i morat ćemo ponovno prolongirati rok. Tek hvatam konce o tom projektu.

Završena je javna rasprava o Tezama za Obiteljski zakon, o kojem se u javnosti već dvije godine diže dosta prašine. Što mislite o prijedlozima?

– Zapravo ne razumijem otkud toliko sukoba oko Obiteljskog zakona. To je zakon koji se tiče svih nas, koji mora biti jednostavno napisan, olakšavati određene, često neugodne i nesretne životne procese, smanjivati stres, olakšavati procedure i biti na korist svima, a najviše djeci. Po meni, tu nema mjesta ni ideologijama ni taštinama. Dosta se raspravljalo o predbračnom savjetovanju. Mislim da svaki razgovor uvijek dobro dođe, ali ne vidim zašto bi on morao biti obavezan. Zakon je još uvijek u prvoj fazi i pustimo da se razvija svojim tokom. Drugi tjedan će mi prezentirati pristigle primjedbe na Teze i odlučit ćemo koji su sljedeći koraci kako bismo dobili dobar normativni akt.

Puno se raspravljalo o Centru za posebno skrbništvo, koji zapošljava posebne skrbnike za zastupanje djece u konfliktnim razvodima te osobe s invaliditetom, a čije se ukidanje praktički predlaže u Tezama Zakona. Kakav je Vaš stav?

– Mislim da Centar kao ustanova treba ostati te je treba razvijati i jačati. Ne vidim logiku u ukidanju ustanove koju smo osnovali, u koju smo uložili novac, u kojoj rade vrijedne osobe. Vraćanjem na staro opet bismo gubili vrijeme, degradirali posebne skrbike te nanijeli veliku štetu djeci i osobama pod skrbništvom. Treba li cijeli institut doraditi – primjerice, da uz Centar imamo i dodatnu listu posebnih skrbnika za dislocirana mjesta poput otoka – to je svakako vrijedno rasprave. Mislim da je najlakše, ali i najgore uništavati umjesto dati ustanovi na snazi i dignitetu.

Skrb za starije prije stupanja na dužnost bilo je Vaše područje djelovanja. Sustavno, u tom segmentu socijalne skrbi postoji niz problema, prvenstveno zbog dugih lista čekanja za decentralizirane, nekad državne domove, u kojima su cijene bitno niže nego u privatnim domovima. Hoće li tu biti promjena?

– U javnosti se dosta govori o listama čekanja u nekadašnjim državnim domovima, koji su sada u vlasništvu županija, odnosno Grada Zagreba. Stvara se osjećaj da postoji velika potreba kojoj nismo u stanju odgovoriti. Liste čekanja postoje, međutim, da bi se ocjenjivala njihova relevantnost, treba znati kako one nastaju i kako funkcioniraju. Imam osjećaj da danas svatko s navršenih 65 godina predaje molbu za smještaj u decentralizirani dom – ne zato što mu on doista treba, već zato što se želi osigurati u slučaju bolesti ili nemoći. Jer smještaj u dom se zapravo među onima koje, zbog socioekonomske situacije, ne smještava centar za socijalnu skrb već sami podmiruju troškove, ne dobiva sukladno stvarnoj potrebi, već prema datumu predaje molbe. To je jedini kriterij. Dakle, popunjavaju se mjesta s te famozne liste čekanja po redoslijedu predaje molbe, jer Zakon o socijalnoj skrbi tu nije propisao nikakve kriterije. Tako imamo situacije da pojedine korisnike po deset puta obavještavamo da im je mjesto u domu otvoreno, a oni ga odbiju jer im još ne treba, a da ne možemo primiti one kojima mjesto treba već drugi dan nakon predaje molbe. Liste čekanja stoga nisu odraz stvarnih potreba i o načinu njihova sastavljanja svakako ćemo otvoriti raspravu. Smatram da stupanj potrebe treba biti glavni kriterij te da institucije prije svega trebaju biti namijenjene nepokretnima i osobama s demencijom, a ostalima trebamo osigurati usluge koje im omogućavaju što dulji ostanak u vlastitom domu.

Cijena je vjerojatno također jedan od faktora.
- Sasvim sigurno je. Otvaranjem privatnih domova malo su popustili pritisci na nekad državne domove, jer se dio korisnika smještava tamo. Međutim, cijene su bitno različite, jer u privatnom domu se plaća ekonomska cijena, a u decentraliziranim domovima županije sufinanciraju dio smještaja. Tako je najviša cijena u decentraliziranom domu 3000 kuna, a u privatnom domu prosječna je cijena dvostruko viša. Zato je stvorena velika neravnoteža. Osim cijene, nekad državni domovi ulijevaju i više povjerenja, prije svega zbog standarda – od građevinske kvalitete samih zgrada preko sadržaja koje nude do stručnosti osoblja.

Već se duže govori o potrebi povećanja cijena nekad državnih domova. Mogu li to stariji građani Hrvatske izdržati s obzirom na svoja primanja?

– Prije svega, usklađivanje cijena domova s troškovima života naša je obveza. Međutim, smatram da to mora ići jako polako i jako promišljeno te da se povećanja cijena ne smiju odnositi na one koji već jesu u domu i koji su cijeli svoj život organizirali temeljem sadašnje, postojeće cijene. Namjeravam vrlo brzo pozvati ravnatelje ustanova i predstavnike županija da o tome počnemo razgovore. Zagovornik sam vrlo sporih korekcija. Moram naglasiti da će, bez obzira na korekcije cijena, Ministarstvo i dalje financirati smještaj onih koji zbog socioekonomskih, zdravstvenih ili obiteljskih uvjeta ne mogu sami plaćati te troškove. Kod ostalih korisnika moramo jako dobro procijeniti koliko su oni sami i njihove obitelji, prije svega djeca koja su ih po Obiteljskom zakonu dužna uzdržavati, u mogućnosti platiti. Jer i djeca naših korisnika često su i sami već umirovljenici, prosječna dob korisnika u domu koji sam vodila iznosi 84 godine. Moramo, dakle, uzeti u obzir niz varijabli.

Međutim, mislim da je ključ sustava skrbi za starije prevencija odlaska u instituciju i jačanje drugih usluga unutar zajednica.

Mislite na gerontodomaćice, osobe koje pomažu starijim osobama u njihovu domu?

– I na njih i na niz drugih usluga, poput dostave kuhanih obroka. Mislim da je optimalni model onaj koji ima kvalitetne ustanove za osobe koje ih trebaju – a uvijek će biti onih koji ih trebaju – te jaku mrežu i visoku dostupnost vaninstitucionalnih usluga. Starijim osobama, osobito iz ruralnih područja, teško pada napuštanje svojeg doma i najsretniji su kad im se pomoć pruži u njihovoj sredini. Ustanove se u ovom trenutku moraju fokusirati na nepokretne i rastući broj osoba s Alzheimerom i demencijom.

Facebook Komentari