Sindikalac objašnjava: Ne budimo ljuti na Mađare, mi smo im dali Inu. Učimo od njih

Željko Klaus iz Sindikata EKN kazao je da je Petrokemija u Kutini u teškoj situaciji, te da čeka Gorana Marića, kako bi se postigao dogovor oko budućnosti tvtke.

I dalje je najveći problem cijena plina. Do sada su se problemi te tvrke, navodi Klaus, rješavali vatrogasno od izbora do izbora.

“Bio sam kod ministrice Martine Dalić, i to je dobro da se dogodilo tako brzo nakon formiranja Vlade, ona razumije da je Petrokemija problem – imamo čvrsta obećanja da ćemo uskoro sjesti sa stručnjacima”, kaže Klaus.

Prigovara što je vlada Tihomira Oreškovića bez krzmanja uklonila Petrokemiju s liste strateških poduzeća.

“Tražit ćemo da se vrati na taj popis, ne da bismo živjeli na proračunu, kao što se stalo ponavlja i pritom se zaboravlja da je Petrokemija ta koja puni proračun. Jako me ljuti što se zaboravlja da je u zadnjih 10 godina Petrokemija uplatila preko 2,5 milijarde kuna, pogotovo kad se zbog dokapitalizacija od 250 milijuna kuna piše da se ondje spaljuju novci”, kaže on. Naglašava da je položaj Petrokemije strateški.

“I dalje hrane treba, a mi proizvodimo hranu za hranu”, navodi on..

Kada je riječ o očekivanjima od nove vlade, navode da je najveće razočaranje bilo s Oreškovićevom vladom, ali i da su odnosi stajali jako loše i za vrijeme socijaldemokratske vlade, nije bilo normalnih razgovora. Optimist je, jer se kroz SSSH i GSV čini da će imati otvorena vrata.

Uvijek će postojati politički filter

Upitan je i kakav je njegov stav prema izboru ljudi u upravama javnih poduzeća na javnim natječajima.

“Izmišljao toplu vodu. Sjedim u nadzornom odboru Petrokemije koji je birao upravni odbor, a koja je d.d., s tim da smo provodili i natječaje. Zanima me misli li netko stvarno da se, kada se provede natječaj, politika neće dogovoriti? Politika postavlja nadzorni odbor, tko bi trebao birati te ljude? Uvijek će postojati filter. Stvar je u tome da se dogovore oko kvalitete”, kaže Klaus, dodajući da natječaj sam po sebi ne garantira da će se odabrati najboljeg čovjeka.

Na pitanje zašto se mijenjaju uprave koje dobro posluju i kako gleda na temeljita rekadroviranja svih novih vlada, kaže da je to činjenica, no da je to pitanje za nekoga drugog.

“Nažalost, i u svijetu je situacija slična – dužan si onom tko je dao novac, onome tko je lijepio plakate. I u nekim drugim zemljama, ljudi na određenoj razini se daju ostavke sa smjenom vladi. Mi jedva čekamo da se počiste sve uprave”, kazao je, za primjer ističući HEP u vrijeme ministra gospodarstva Radimira Čačića, kada se smjenjivalo bez ikakvog kriterija. Smatra da bi se u Vladi trebala roditi svijest da ukoliko poduzeću dobro ide da se ta kombinacija ne mijenja. Ni jedan član uprave u Petrokemiji nije u stranci i to se dogodilo za vrijeme vlade Zorana Milanovića, kaže Klaus, ali sasvim slučajno.

Kazao je i da je Ina velika priča za čije se razumijevanje moramo vratiti u 2003. godinu, kad smo prodali ogromna upravljačka prava mađarskom MOL-u; iako su imali četvrtinu dionica, pripalo im je pola komisija.

“Mi sindikalno djelujemo tamo i problem ne mogu riješiti ni sindikati, ni lokalni političari, ni arbitraže, već se on može riješiti samo na najvišoj razini. Države su se nekad bolje nekad lošije ‘grlile’ oko Ine”, kazao je, ali privatizacija te tvrke je vrlo zgodan primjer.

“Ne budimo ljuti na Mađare, mi smo im to dali i vjerojatno bismo se tako i sami ponašali. Trebali bismo učiti od Mađara, nisu ništa krivi i oni samo koriste ono što im je netko dao”, kazao je. Ističe posebno odgovornost Slavka Linića, člana Vlade Ivice Račana u doba privatizacije iz 2003.

‘Linić je započeo ono što je Sanader završio’

“Linić je započeo ono što je Sanader završio, i ako sluša ovo, neka bude ljut, mi smo o tome u sindikatu već govorili”, kazao je. Pozdravlja prijedlog Damira Vanđelića iz NO-a Ine o ukidanju funkcije izvršnih direktora, jer to što se ondje događa, po njemu, nije normalno.

“Izvršni direktori odlučuju, a uprava je jako dobro plaćena, a ne odlučuje ni o čemu”, kazao je, za primjer navodeći odluku jednog od izvršnih direktora te tvrtke o prijevozu nafte iz okolice Siska u Rijeku. Kada je riječ o sisačkoj rafineriji, koja je interesno povezana s Petrokemijom, moli da se prestane gledati samo na brojke i krene razmišljati o interesu ljudi.

“To je zadnja kap koja bi se mogla oteti kontroli, a to nitko ne želi”, kazao je. Apelira da se pitanje Ine riješi dogovorom, jer su se “i mnogo kompliciranije stvari su rješavane političkim dogovorom, ratovi su se završavali dogovorom”. On mora omogućiti da se osjećaju dobro i mađarska i hrvatska strana, ili da se svi osjećaju jednako loše.

“Osipanje istraživanja unutar Ine je tragedija – tu svi gube, s tim da Mađari gube nešto manje”, kazao je. I kadrovska erozija je doprinijela teškom stanju u toj tvrtki.

“Dio zaposlenih je bio strašno razočaran, a ti ljudi imaju svoje dostojanstvo pa su otišli. Drugo, postojao je sustav otpremnina, koji vas dovede do toga da na njih pristajete ako je mirovina za par godina, a imaš dijete koje treba školovati. I stalno je višak ljudi, stalno je višak ljudi… U Petrokemiji je slična situacija, ona stalno prolazi restrukturiranja i uvijek se ona provode na način da dobijete 100 ljudi manje i ništa drugo”, kazao je.

Smatra da ni arbitraža oko Ine neće riješiti sve do kraja, bez politike, ali nije njen protivnik.

“Sudovi traju, ali dobro je da ljudi dogovaraju”, kazao je, dodajući da do završetka arbitraže rafinerija u Sisku može “riknuti”.

Poskupljenje struje

Poskupljenje struje, od kojega se odustaje ovih dana, ali postoji mogućnost da se i to promijeni u dogledno vrijeme, kaže da je nakaradno.

“Imamo HEP koji dobro posluje, nije li nakaradno da to poskupljuje?”, pita on, kao i zašto bi građanin trebao razmišljati o naknadi za obnovljive izvore energije u situaciji kada HEP radi izvrsno.
Porezna reforma

“Neka pronađu rješenja. Ljudi žive teško, imamo puno onih koji zarađuju 3.000 kuna, a preko 20 tisuća ih ne prima plaće”, kazao je. Slaže se s nadimkom porezne reforme, “Superhik reforma”.

“Ne znam tko je rekao da je to ‘Superhik reforma’, ali to je to. Nevjerojanto je da – uz dužno poštovanje prema ljudima koji imaju puno para – radnik ne dobije gotovo ništa ili ništa, da u srednjem sloju dobije kunu, a onaj tko ima 30, 40 tisuća, a ima svakavih plaća, pogotovo u privatnom sektoru, da dobiju značajno više”, kaže Klaus zaključujući da takva vrsta nepravde ubija ljude u pojam:

“On ima 3.000 prije, poslije reforme i za sva vremena.”

Facebook Komentari